Andrea Resner umjetnica je koja živi i radi u Splitu. Kroz formalno obrazovanje na Likovnoj akademiji u Zagrebu, gdje je diplomirala 2012. godine te na Umjetničkoj akademiji u Splitu na kojoj je zaslužila diplomu prošle godine, Andrea se educirala u području grafike te filma i videa. Suptilno i hrabro stvara kroz medije crteža, slike, fotografije, videa, filma, poezije, kostimografije, prostorne instalacije i street arta. Njezin je rad prepoznatljiv kao snovit, bajkovit, izvorno ženski te opuštajuće prelijevajući, da ne kažemo psihodeličan.     

Također, Andrea je angažirana i promišlja o svijetu oko sebe, ali to čini blago, prema intuiciji i kada osjeća da je za to vrijeme. Vrijeme korone bit će zabilježeno, među ostalim, i kao doba povećanog broja slučajeva obiteljskog nasilja. Umjetnica je to doba našla prikladnim da osmisli inicijativu prodaje svojih grafika, pri čemu je cijena svakog uratka ona koju vi odredite, a 50% sredstava od prodaje namijenjeno je udruzi Domine, koja se bavi promicanjem ljudskim prava i koja je objavila apel za pomoć ženama žrtvama obiteljskog nasilja (njihov rad možete pobliže istražiti na linku: https://www.domine.hr/).

Još nije kasno da se pridružite akciji, i to njenome drugom krugu, u kojem se pridružilo četvero novih umjetnika: Jelena Bando, Ivan Marković, Gloria Lizde i Artikal. To možete napraviti na način da bacite oko na fotografije radova svakog od njih na dnu ovog članka te ih kontaktirate na navedene adrese. Prije toga, iskoristili smo ovu priliku da s inicijatoricom Resner porazgovaramo o razdoblju izolacije, društveno angažiranoj umjetnosti i o samoj akciji.

R: Ispričaj nam malo kako si došla na ideju za ovu akciju i općenito kako su izgledali tvoji izolirani dani?

A: Pa ne mogu reći da se moj životni stil gotovo uopće promijenio od dolaska korone, pošto ja već godinama živim u svojevrsnoj samoizolaciji. Ljudi s kojima sam bliska ionako su se odselili iz Splita, gdje živim i boravim, a dane uglavnom provodim uz rad i u šetnji prirodom…  Ipak, u ovoj situaciji sam shvatila da je tome možda došao i kraj, da ne želim više biti toliko izolirana.

Istina, u izolaciji sam puno više vremena provodila na društvenim mrežama, konkretno na Instagramu, i mogu reći da mi je odgovarao pristup situaciji s kojim sam se znala susresti tamo i koji mi je svakako bio bliži od onoga koji je dolazio od strane medija, koje sam svakako izbjegavala. Preko Instagrama sam dobivala osjećaj povezanosti, solidarnosti, ustvari me to potaknulo i na moju akciju.

U nekom trenu sam shvatila da imam priličan broj svojih radova koje bih mogla iskoristiti za nekakvu humanitarnu svrhu, a istodobno je udruga Domine uputila apel kojim traži pomoć za žene žrtve nasilja, a to je problematika na koju sam posebno senzibilizirana. Isto tako, za Domine sam čula i ranije, znam da su prisutne i vidljive, a i uvijek su mi ostavljale jako dobar dojam.

Uglavnom, kad sam se javila Dominama sa svojom idejom, one su bile oduševljene, a kako sam smatrala da se radi o hitnoj stvari, krenula sam u cijelu priču sama, jer nisam stigla okupiti više ljudi. Kasnije sam krenula pozivati prijatelje i poznanike u akciju i evo nas u drugom krugu.

R: Koje radove nudite?

A: Ja konkretno imam i nudim dvije serije grafika koje sam već imala kod kuće, jer kako nisu radile printaone, a jedino njih imam u većem broju, smatrala sam da su ti radovi najprikladniji. Što se ostalih umjetnika tiče, slikarica Jelena Bando nudi sitotisak i grafike koje su nastale u sklopu njenog festivala 36 Mountains, slikar Ivan Marković također nudi grafike iz te serije, Glorija Lizde dva motiva fotografija, a street-art umjetnica Artikal je za potrebe inicijative nacrtala nekoliko crteža.

R: Kako ti se zasad čine reakcije i kako si se ti osjećala u svemu tome?

A: Već tijekom prvog kruga akcije ljudi su odmah jako dobro reagirali. To mi je s jedne strane naravno bilo jako drago, ali sam s druge strane stalno osjećala težinu zbog tog razloga pokretanja – grozno mi je što uopće to postoji, što postoje pretučene žene i istraumatizirana djeca, u nekom momentu mi je to sve bilo mučno. A onda sam nekako razmišljala i u smjeru da takva akcija može potaknuti i dijalog o toj temi. Mislim da je to jako važno, jer imam osjećaj da se obiteljsko nasilje još uvijek prešutno tolerira i prihvaća. U svakom slučaju, što se tiče same akcije kupovanja, neki su ljudi koji su sudjelovali bili prvenstveno potaknuti time da doniraju za određenu svrhu, dok su drugi više bili orijentirani na umjetnost koju kupuju… Ali na kraju mislim da je to bila win-win situacija za sve uključene, umjetnik dobije nešto, udruga dobije nešto, osoba koja donira dobije nečiji rad. Ali u svakom slučaju razmišljam i o širem potencijalu akcije, da se potakne dijalog o problematici obiteljskog nasilja.

R: Možda zvuči grubo, ali čini mi se da su svima puna usta tog dijaloga i da tu postoji opasnost da sve ostane na raspredanju i floskulama. Imaš li ideju o nečem novom kada se govori o dijalogu?

A: Pa da, mislim da je veliki problem što nisu sve skupine uključene u takav tip dijaloga, evo ti i ja sada o ovome razgovaramo, ali neke društvene skupine nemaju tu temu ni u primisli.

R: Na tom tragu, čini mi se da je važno da se dijalog proširi, a ne da stalno iste skupine ljudi pričaju s istima o istom.

A: Definitivno. Mislim da je važno da umjetnost nađe svoj put da otvori neke teme. S druge strane, nisam sklona okarakterizirati svoje radove kao društveno angažirane i ponekad mi se takvi uratci općenito čine promašenima, čak elitističkima.

Što se dijaloga tiče, nedavno sam gledala jedan Ted Talk u kojemu Jackson Katz drži inspirativno predavanje gdje zagovara promjenu paradigme kada je riječ o narativu o nasilju nad ženama. Naime, na nasilje nad ženama se uglavnom gleda kao na isključivo ženski problem, što automatski povlači za sobom da su muškarci isključeni iz dijaloga. Stvarno, koliko često čuješ da muškarci pričaju o toj temi? Evo, na primjer, moje su grafike kupile uglavnom žene.

Međutim, kako Katz govori, nasilje nad ženama je upravo muški problem, i to na više razina – kao prvo, i oni sami su često žrtve tih istih muškaraca koji vrše nasilje nad ženama, žene do kojih je njima stalo također, i na kraju njihova je uloga, posebno ukoliko su na poziciji moći da, umjesto pasivnog promatranja, iskažu svoje neslaganje s nasilnim ili općenito seksističkim ponašanjem drugih muškaraca. U svakom slučaju, mislim da bi u ovaj dijalog prvenstveno trebalo uključiti upravo muškarce.

R: Tvoj je senzibilitet međutim suprotan nekom društveno angažiranom, a radovi su ti više suptilni, kontemplativni, posve osobni. Čak i kad se baviš ženskim, to činiš više u nekom, rekla bih arhetipskom, nego u političkom smislu.

A: Recimo. Kad si spomenula političko, istina je da ja ne razmišljam u tim terminima, ali to ne znači se moj rad ne može vezati uz isto.

R: Imaš li onda ipak neke radove koje bismo se u najširem smislu mogli nazvati društveno angažiranima?

A: Uglavnom ne polazim iz pozicije političkog angažmana, ali to ne znači da ne promišljam svijet oko sebe i njegovu problematiku, upravo suprotno. I rekla bih da moji radovi sadrže jako puno komentara, samo ga ja ne imenujem nužno političkim, za mene to prelazi okvire politike.

Kao što sam već napomenula, nisam sklona imenovati radove kao društveno angažirane i upuštati se svjesno u te stvari, ali možda se radi o mehanizmu izbjegavanja nečega što je sveprisutno i što se ne smije i ne može izbjegavati. Moji radovi jesu prvenstveno osobni, no kada izađu vani i ljudi mi daju feedback, često se dogodi da oni vide nešto što ja uopće nisam vidjela. Recimo, moj novi film Rhymes of the White Crow, koji je imao nedavno premijeru, za njega su mi ljudi rekli da ga vide kao angažiran. Isto tako moja instalacija Uniforma domaćica iz 2017. godine je recimo bila društveno angažirana, ali to je bio neki off moment, različit od svega što sam radila do tada.

R: O da, to mi je bilo super, a istodobno je osobno i angažirano. Upoznaj čitatelje o čemu se radi.

A: U Pomorskom muzeju u Splitu, gdje je kapetanska uniforma moga djeda nekoliko godina ranije bila izložena u stalni postav, na Dan žena sam, pored nje izložila i uniformu domaćice moje bake. Ono što me potaknulo jest taj odnos bake i djeda, kojemu sam cijeli život svjedočila, u kojemu je sve bilo podređeno veličanju njegovih uspjeha, a ona je, iako je držala hladni pogon da bi on mogao ostvariti svoju karijeru, bila potpuno nevidljiva.  

R: Kako je uopće došlo do suradnje s Muzejom i kako su oni prihvatili ideju?

A: Predobro, moram reći. Prvo sam oklijevala javiti im se jer sam bila skeptična oko njihove reakcije, ali čim sam izložila ideju, ravnateljica Muzeja Danka Radić je bila oduševljena. Iako, što se tiče recepcije općenito, dok sam ja osjećala prvenstveno ogorčenje oko priče između djeda i bake, mnogi su, premda im se rad svidio, cijelu priču doživljavali romantično, ono tipa – Eh, te naše bake što su mahale rupcima dok su iščekivale svoje muževe… To je recimo bilo u raskoraku s gorčinom i težinom koju sam ja osjećala oko te teme.

Zanimljiva mi je bila priča jedne drage gospođe koja mi je imala potrebu prići i reći kako ima situacija u kojima supruge pomoraca ne stoje doma, jer je primjerice ona svugdje putovala sa svojim mužem pomorcem. Ali ipak, ona se odrekla svega svoga i još uvijek posvetila svoj život karijeri muškarca.

Ali prilazio mi je i širi krug ljudi – kako je prilog o instalaciji bio prikazan na lokalnoj televiziji, u nekom periodu nakon toga su me zaustavljale žene na ulici, tete u trafici i slično. To mi je bilo dirljivo, osjetila sam njihovo hvala i da sve što sam radila ima smisla.

R: Kojim si se radovima posvetila u periodu karantene?

A: Prvenstveno nekima koje sam već duže vremena htjela raditi, ali nisam imala vremena. Ustvari, meni je bilo baš lijepo, osjećala sam da je cijeli svijet usporio, da svi imamo pravo usporiti, kao i neki opći vibe te usporenosti, iako sam ja inače u tom modusu, odgovarao mi je taj sveopći smiraj. Bilo mi je ugodno, nigdje ne trebaš žuriti, ništa ne trebaš obavljati. Nisam nešto pretjeralo buljila u ekran,  pogledala sam svega dva filma, i to jedva, ta ideja da gledam nešto na ekranu mi je bila užasno odbojna.

Pročitala sam Fairyland od Alicie Abbott, čiji je otac bio samohrani gay roditelj u San Franciscu, tematizira lijep odnos oca i kćeri, osim toga čitala sam kratke, nadrealne priče Leonore Carrington.

R: Živiš blizu Marjana, jesi išla tamo?

A: Naravno, svaki dan.

Grafike otisnute u tehnici sitotiska slikarice Jelene Bando; ukupno četiri motiva, od svakog po nekoliko primjeraka – Nikola (35×50 cm); Tri cvijeta, Plavi list i Zeleni (21×30 cm). Kontakt: instagram https://www.instagram.com/jelena_bando ili mail jelena.bando@gmail.com.
Grafika u digitalnom tisku Moon Atlantis (48x68cm), te sitotisak„September premonition (22x30cm) umjetnice Andree Resner u tri boje: zlatna, srebrna i neonsko roza. Kontakt: https://www.instagram.com/andrea.resner/ ili mail andrearesner@gmail.com.
Tri crteža street art umjetnice Artikl – Cvijet (30x40cm, akvarel, olovka, flomaster); Noga (30×40 cm, akvarel, olovka, flomaster); Okruženje (50x70cm, akvarel, olovka, flomaster). Kontakt: https://www.instagram.com/artikal31/.
Sitotisak Noćno cvijeće slikara Ivana Markovića (35×45 cm) u nekoliko primjeraka. Kontakt: instagram https://www.instagram.com/ivan___markovic/ ili mail markovic.srce@gmail.com
Dva motiva fotografija fotografkinje Glorije Lizde, Blue 1 i Blue 2 (23×23 cm), isprintane i uokvirene. Kontakt: instagram https://www.instagram.com/glorijalizde/ ili mail glorija.lizde@gmail.com.