CHALLENGE: S povezom na očima

Must Read

Biblija investiranja: Analiziranje dionica

U prošlom članku smo se upoznali s dionicama i stranicama preko kojih možete postati investitor većih svjetskih...

Kriptovalute – drugi dio: Blockchain tehnologija i pametni ugovori

Nakon prvog teksta o kriptovalutama, u kojem smo se prije svega dotakli izuma i razvoja Bitcoina, u...

Future Scope Open Air: romantično partyjanje pod zvjezdanim nebom

Nakon duže pauze i želje za dobrim beatovima na Jarunu (tik uz skete park) održalo se novo...
Ana Martinić
Ana Martinić
Baranjska duša zaljubljena u male stvari velikoga svijeta, u prirodu i pisanu riječ. Stojim čvrsto na zemlji s glavom u oblacima. Malo pričam, puno mislim. Volim i postojim.

Za vrijeme srednje škole volontirala sam u udruzi gluhoslijepih osoba. Više od pola godine druženja s izrazito zanimljivim i svestranim osobama donijelo mi je brojna nova saznanja. Posebnu intrigu u meni izazivalo je Brailleovo pismo. Njega sam barem jednom tjedno proučavala s gospođom koja je bila slijepa, a njezin suprug gluhoslijepa osoba. Učila me tehnikama, slovima, pisanju na pisaćem stroju… Koliko god sam se trudila, nije mi baš išlo. Taktilna osjetila nisu mi bila razvijena kao njoj, a učenje rasporeda točkica na papiru i njihovo brojanje napamet mi također nije sjelo iz prve. Sjećam se da mi je uvijek govorila “kada bi morala, naučila bi brzo – točkicu po točkicu, slovo po slovo, kao u vrtiću”. Za Božić sam njoj i njenome mužu samostalno i uz mnogo muke natipkala čestitku za sretne blagdane. Bili su oduševljeni.

Potaknuta navedenim iskustvima, vrlo često sam razmišljala kako je kada ti priroda uskrati vid, a zauzvrat ti podari neke druge sposobnosti koje nemaju svi. Kako percipirati svijet? Kako se snalaziti? Bila mi je fascinantna anatomija, biologija i priroda čovjeka. Mogućnost njegove prilagodbe i snalažljivosti. Često su te misli dolazile i odlazile, ali uvijek su bile tu negdje.

Nedavno na kavi tema razgovora bio je princ William i njegovo iskustvo beskućnika na jednu noć. Dotični je 2009. godine kao pokrovitelj jedne humanitarne organizacije odlučio provesti noć spavajući na jednoj od londonskih ulica kako bi istaknuo problem beskućnika i njihovog načina života, posebice tinejdžerske populacije pogođene istim problemom. Svoj kraljevski krevet zamijenio je vrećom za spavanje, a toplinu doma hladnim betonom. Svoju zonu komfora ostavio je po strani, a umjesto nje prepustio se nečemu nepoznatom, nesigurnom i do tada neisprobanom.
U skladu s temom i uz temu kategorije challenge, prijatelj mi je predložio da provedem jedan dan s povezom na očima, neka mi to bude izazov, neka budem svoja verzija Williama. Moram priznati da mi je ideja u teoriji bila odlična, ali u praksi sam ju odgađala neko vrijeme. Nisam bila spremna biti nespremnom i nesigurnom, ali odlučila sam razbiti svakodnevicu. Dan prije bila sam s prijateljicama u Ljubljani. Na semaforu za pješake, na gumbiću za paljenje zelenog svjetla, uočila sam natpis: “Push to reset the world.”. U nedjelju ujutro sam resetirala svoj svijet i stavila povez na oči.

Uzela sam nedjelju jer je to bio jedini dan u kojemu sam mogla ne napuštati stan. Odluka za provođenjem izazova isključivo u zatvorenom prostoru donesena je iz sigurnosnih razloga. Neki će od vas pomisliti da nije nikakav izazov biti s povezom na očima u stanu od 60m2. U stanu u kojemu se svako jutro budiš, jedeš, ideš na WC, spremaš, kuhaš, gledaš TV i liježeš u isti krevet svake noći. Možete to pomisliti, ali kad isprobate izazov ne vjerujem da ćete isto moći i potvrditi. Povez na očima donio je mrak i strah, a uz isprike Stjepanu Radiću koji je upozorio da se to ne radi, moram reći da sam ipak srljala kao guska u magli. S obzirom na to da znam što znači vidjeti, svoje znanje o prostoru i predmetima koristila sam i nakon “gubitka vida”.

First step: otići u kupaonu, pripremiti doručak i oprati zube. U kupaoni nisam mogla prebrojati koliko latica ima na jednom Violeta papiriću. Bilo je dosadno sjediti i piljiti u zid, a pritom ne moći sa sigurnošću reći da zaista piljiš u zid, a ne u pauka koji se baš tada spustio sa stropa. Malo izazovnije bilo je spojiti pahuljice i mlijeko u odgovarajuću zdjelicu. Imam jednu iz koje uvijek jedem, točno znam koliko pahuljica i koliko mlijeka stane. A imam i jednu manju. Možete pogađati koju sam toga jutra potrefila. Pronaći stvari za koje znaš gdje stoje nije bio veliki problem. Znaš kako šuška vrećica pahuljica i znaš da je mlijeko u kartonu. Problem je bio pogoditi količinu. Mlijeka je bilo van zdjelice, nisam sigurna je li kapalo i po podu. Napipala sam neku krpu i valjda obrisala sve što se obrisati trebalo. Nekako sam se već nahranila. Suđe nisam prala. Ali sam zato oprala zube. S cimerovom četkicom, što je i on skužio tek nakon što je opalio fotku. Dobro je što nismo gadljivi.

Snalaženje po prostoru mi je sasvim dobro išlo. Ruke ispred mene, napipavanje zidova i vrata. Dlanovi i prsti odigrali su glavnu ulogu. Nije bilo kobnih posljedica, osim nekoliko udaraca u rub stola, štok od vrata ili zapinjanje majicom za kvake koje te povuku kao da si boomerang. Cimer je umirao od smijeha, a na izlasku iz stana upozoravajućim je riječima rekao “nadam se da nećeš izlaziti na balkon!”. Nisam imala tu namjeru, posebice zato što sam u mislima imala scenu golubova čiju bi prisutnost zasigurno osjetila, njihovo mlataranje krilima koje bi izazvalo moje mlataranje rukama pa u konačnici i moj mogući let s balkona. Sa sudbinom se ne treba igrati.

Neko sam vrijeme samo ležala u krevetu. Kao mrtvac u grobu. Ne vidim kakvo je vrijeme vani, nisam sigurna koliko je sati, ne znam tko me tražio porukama. Doslovno van svijeta. Osjećala sam čudnu tjeskobu. Možda čak i frustriranost. Nisam znala što bih sa sobom. Neviđeni strah budila je pomisao da s tim povezom moram otići van stana. Kao prvo spustiti se niz 72 stepenice u zgradi bez lifta. Prognoza dva slomljena rebra, napuknuti zglob i iskočeni kuk. Ne bih se spustila niže od trećeg kata. Dam se kladit! Idilično je ovako dok ja imam svoj krevet. Zaspala sam nedugo nakon i nemam pojma kada sam se probudila. Znam da sam bila gladna. Kuhanje nije dolazilo u obzir jer znam napraviti kaos u kuhinji i bez poveza na očima. Izabrala sam tehniku “pojedi što napipaš u frižideru”. Bio je to posni sir uz dodatak rižinih krekera pronađenih u špajzu.

Mobitel mi je zvonio par puta, ali se nisam uspjela javiti. Poželjela sam stare mobilne cigle i tipku za javljanje i prekidanje poziva veličine tri palčeva otiska. Kako ne posjedujem audio knjige, natjerala sam cimera da mi uključi radio. Barem da malo ubijem dosadu. Možda čujem vijest o prognozi, a ujedno i saznam gdje se nalaze kazaljke na satu. Nisam saznala. Poneki današnji radijski programi samo šibaju glazbene blokove. Ovaj kojeg sam slušala bio je jedan od takvih.

Sada kada je cimer bio u stanu osjećala sam se lagodnije. Nisam se ustručavala poći u potragu za nečime ili krenuti raditi nešto. Na primjer, skuhati kavu. Zbog vode u kuhalu postojala je opasnost od opeklina trećega stupnja. Naciljala sam šalicu i bila ponosna na sebe. Šećer i sol nalaze nam se u istim posudama. Nikada ne upamtim koja je na kojoj strani tako da sam se već ispraksirala u “lizni prst, umoči u posudu i probaj jel’ slano ili slatko” tehnici. Prvo je bila sol, a drugo šećer. U doziranju mlijeka navigirao me cimi jer toliko baš spretna nisam bila.

Ono što me fasciniralo jest porast koncentracije na govor i slušanje, u periodu kada vam nije dostupno osjetilo vida. Još od priprema psihologije za maturu se sjećam kako je profesorica stalno ponavljala: “više od 80% informacija čovjek prima putem vida, a ako vam se pojavi pitanje ‘koje je osjetilo najvažnije?’ vaš će odgovor biti ‘vid!’.” Stoga moj zaključak i ima nekog smisla. Dok sam imala povez na očima, pažnja i koncentracija nisu mi odlazile ni na što drugo osim na misli i riječi koje ću izgovoriti, kao i na riječi koje dopiru iz okoline. Nije bilo lelujanja pogledom po svim kutovima prostorije i onih situacija u kojima se ti, dok ti netko nešto govori, zagledaš u npr. zavjese na prozorima i razmišljaš kako ih nisi oprao od proljetnog čišćenja prošle godine. Dakle fokusiran si samo na jedno. Govor i sluh.
Bilo bi dobro uvesti poveze na očima za vrijeme predavanja. Pogotovo kod onih predavača koji ne preferiraju niti jedan oblik prezentacija i dodatnog sadržaja pa doslovno riječima mlate praznu slamu.

Kada više nisam mogla izdržati taj mrak oko sebe, skinula sam povez i opet je bio mrak. Sat je prikazivao 18:56. Povez sam stavila u 7:35 h, što nas vodi do zaključka da sam bez vida funkcionirala 11 sati i 21 minutu. S vremena na vrijeme, u životu je zaista potrebno uskratiti si nešto što si navikao uzimati zdravo za gotovo. Zašto? Zato što osvijestiš samoga sebe da upravo na takvim stvarima trebaš biti najviše zahvalan. Ja sam sebe osvijestila.

Osim sa zahvalom prijatelju čija je ideja bila inspiracija za ovaj challenge, članak ću završiti s jednim od naslova mog kolege autora Leona Z.: “Lijepo je izaći iz svoje komforne zone, ali se ponekad lijepo i vratiti”.

Latest News

Krenimo zdravo – vježbe za kralježnicu na poslu i kod kuće

Bez obzira na dob, svi mi ponekad osjetimo bol u kralježnici, a jedan od najčešćih razloga je...

Dragovoljno vojno osposobljavanje

Na gornjoj fotografiji stoje mladi ročnici i mlade ročnice za vrijeme davanja svečane prisege. Prisega se odvija u Požegi pred državnim vrhom,...

Grunge danas, jučer i prije 30 godina

Čuli ste za Nirvanu, a vjerojatno i Pearl Jam. Jeste čuli za Alice in Chains ili Soundgarden? Sjedi pet. No, jel' vas...

HUMORISTIČNE SERIJE KOJE MORATE POGLEDATI!

Ukoliko je naslov napisan velikim slovima onda znate da se ne šalim. Onda znate da je ovo članak kojem se mora pristupiti...

Neobičan apartman – fora alternativa klasičnom smještaju

Volite isprobavati nove stvari i posjećivati nova mjesta? Dosta vam je klasičnih apartmana i hotelskih soba? Želite nešto novo i po mogućnosti...