fbpx
-2.6 C
Zagreb
Petak, 24 siječnja, 2020

Dvije, tri o prijateljstvu

Must Read

PRVI GRABOVAČKI ADVENT – nota dobrote i zajedništva

U baranjskom Grabovcu već dugo nije bilo organiziranih događanja, a odnosi među ljudima sve su lošiji jer...

Originalnost je majka originalnosti

Nova je godina pa sam razmišljao početi pisati dnevnik. To si govorim otkada...

Ples na svili – iz cirkusa pod most

Dlakave žene, patuljke, sijamske blizance, izmučene slonove i lavove koji skaču kroz obruč pospremili smo u ropotarnicu...
Petra Pavičić
Petra Pavičić
Studiram, radim, ne posustajem. Temperamentna, duhovita, empatična, bar tako kažu. A kažu i da puno pričam – ali to im ne vjerujem. Vesele me sitnice, ali ne zadovoljavam se mrvicama.

Davno je naše prijateljstvo započelo. Ne sjećam se baš točno tog trenutka, ali se sjećam nekih scena kada smo, dok smo starost odnosno mladost brojale u jednoznamenkastom broju, dijeleći školsku klupu maštale kako ćemo jednoga dana ići u New York. I kako će ona biti glumica. I kada bude, svejedno će se nastaviti družiti sa mnom. Ovo je, dragi moji čitatelji, jedna vrlo topla ljudska priča, iako se možda na prvu ne čini tako.

Dakle, kao što ste vjerojatno već i pretpostavili, bile smo nerazdvojne. Tanja i Petra, Petra i Tanja. Ne idu jedna bez druge. A kako drugačije izgledaju školski dani najboljih prijateljica, nego odbrojavanje do zvona posljednjeg sata i potom trčanje do obližnjeg parka kako bi tračale, smijale se i maštale. Ništa drugačije nije bilo ni tog dana. Sjele smo na ljuljačku i pričale. Satima. Smiješno je to što ni danas ništa nije drugačije – i dalje smo sposobne pričati satima. No vratimo se na taj jesenski dan prije petnaestak godina. Opako smo ušle u priču kada smo shvatile da je vani već odavno pao mrak i da je vrijeme kada smo se trebale vratiti doma iz škole koja je bila ujutro odavno prošlo. Otišle smo užurbanim korakom svaka svojim kućama. Mene je doma dočekala manja bukvica mojih brižnih roditelja i još manja prijetnja kako ne smijem ostajati toliko vani poslije škole bez da se javim. Pognute glave priznala sam krivicu i obećala da više neću scenirati potencijalni nestanak. Sljedeći dan sam došla u školu, pojurila sam svojoj Tanji, jer mrak nas je jučer prekinuo i nismo si uspjele reći sve važne stvari.

2007. godina

Šok. Tanja mi govori kako su joj roditelji sinoć poludili i kako ju je tata stavio u kaznu. Kazna je naravno uključivala prestanak druženja sa mnom. I ne samo to, čak nismo smjele ni telefonirati jer su shvatili da im telefonski računi neprestano rastu zbog naših beskrajnih priča. Tužne smo, ali što je tu je. Oni ne mogu vidjeti što radimo u školi, no nakon završetka posljednjeg sata, Tanja je išla ravno kući.

Jedno popodne, nekoliko tjedana nakon izrečene presude koja je još uvijek bila u punom jeku, našla sam se kod tate na poslu. Došla sam ga, eto tako pozdraviti. Eto što ti zabrana druženja sa najboljom prijateljicom učini… Nemaš pametnijeg posla pa dolaziš tati na posao skakakti mu po glavi. Vjerojatno sam zato ja dobila samo manju bukvicu. Ipak, igrom je slučaja moj tata tada radio baš u Tanjinoj ulici, samo dvije zgrade od njene kuće. Ja odlučujem biti hrabri ratnik i s tatinog mobitela odlučujem nazvati Tanju. Pritom se molim svim svecima da njeni roditelji nisu doma i da mi se na telefon neće javiti njen tata. Ali dobro, imam savršen plan ako se to i dogodi – samo ću poklopiti slušalicu. Bravo Petra, od malena mudra.

Tanja mi se javlja, sva sretna. Govori kako je baš sama doma i kako joj tata neće doći s posla još sigurno tri sata. Zove me k sebi doma, ali ja oklijevam. Strah me, njenog tate sam se oduvijek pomalo bojala. Ali vraća se ratnik od maloprije i odlučujem se na isto. Dolazim k njoj, zauzimamo poziciju na kauču i udri’! Imamo mnogo toga za nadoknaditi od posljednjih par tjedana… Taman kad smo se zapričale, začule smo zvono na vratima! Tanjin je tata, možete pogoditi, došao ranije s posla. Tanja me brže bolje trpa ni više ni manje nego u špajzu. Molim vas, uzmite samo minutu vremena prije nego nastavite čitati dalje ovu ispovijest i zamislite mene, od ni 10 godina kako čučim u Tanjinoj mračnoj špajzi okružena ajvarima, ciklom i sličnim jesenskim produktima. Čučala sam tamo dobrih 20 minuta, čujem sve, čujem i previše, čujem kako se netko približava, čujem kako se otvaraju vrata… Odjednom vidim Tanjinog tatu. Tamnoput čovjek crne kose odjednom više nije imao boju na licu. Skoro ga je srce izdalo. Posegnuo je za krumpirima, a ugledao mene, mene koju je tada vjerojatno najmanje htio vidjeti. Pristojno i mirno me zamolio da napustim njegovu špajzu, a potom i kuću. Posramljeno sam izašla van i vratila se tati na posao.

Ipak, nekoliko dana nakon toga, događa se čudo. Čudo zvano Tanjina mama. Priča meni Tanja tako u školi kako nije više u kazni. Pa kako? Kaže, pa moja mama je pričala s tatom i rekla mu ”Čuj, kaj ti ne vidiš da se te dve male vole? Mislim da ih ne buš mogao tako lako razdvojiti, pa pusti ih.” I pustio nas je.

2019. godina
Izvor: Emovere weddings

Petnaest godina kasnije, ta Tanja je moja svadbena kuma i još uvijek najbolja prijateljica. I upravo je na mojoj svadbi za svoj govor pripremila i prepričala ovu priču. Ono što je još smiješnije je da su Tanjini mama i tata stajali pored. Tata je, priznajem, opet bio malo blijed.

Nema vam ljudi moji do prijateljstva, ali onih pravih. Čuvajte ih i borite se za njih. Nazovite svoju prijateljicu, odmah! Rekla sam vam da je ovo topla ljudska priča.

Latest News

Bezuvjetno uvjetovana ljubav

Nadam se da ste se odmorili od blagdana, ića & pića i čestitanja. Volim blagdane, koji kao da su...

Sarajevo: gorka hladnoća, tekuća nježnost i pokoja baklava

Gradovi i očekivanja Kada govorimo o gradovima kao o turističkim destinacijama, onda teško o njima možemo i misliti van konteksta očekivanja....

“Na kućnu adresu stiže oprano novim Perwollom!”

Dvije sestre Ivana i Simona, odrasle u malom mjestu kraj Čakovca su pokrenule Instagram stranicu koju bi svatko od nas trebao posjetiti....

Zagreb u jednom danu: 10 sklopljenih brakova, 3 razvedena, 22 živorođene djece

Gajeva ulica 27, točnije ZgForum je 17. prosinca postao dom izložbe gradske statistike pod nazivom ,, Zagreb – jeste li znali? /...

Sam u kući sam

Kao klinac sam oduvijek imao želju da me slučajno zaborave i preko noći ostave u velikoj trgovinu punoj hrane i igračaka. Vjerojatno...