8.9 C
Zagreb
Četvrtak, 1 listopada, 2020

Must Read

Biblija investiranja: Analiziranje dionica

U prošlom članku smo se upoznali s dionicama i stranicama preko kojih možete postati investitor većih svjetskih...

Kriptovalute – drugi dio: Blockchain tehnologija i pametni ugovori

Nakon prvog teksta o kriptovalutama, u kojem smo se prije svega dotakli izuma i razvoja Bitcoina, u...

Future Scope Open Air: romantično partyjanje pod zvjezdanim nebom

Nakon duže pauze i želje za dobrim beatovima na Jarunu (tik uz skete park) održalo se novo...
Ema Stanković
Ema Stanković
Vječni sanjar i borac za pravdu (tuđu i svoju). Veliki entuzijast, ali kronični pesimist. Volim osmjehe na licima svoje obitelji i prijatelja te uživam u šetnjama sa svojim psom.

First time u životu svi najbolje pamte, dok ja svoj prvi kolokvij pokušavam svim silama zaboraviti.

Nesposobnost da shvatim koja je potrebna literatura, manjak odvojenog vremena za učenje, pretjerana briga i trema, u kompletu mogu značiti samo jedno – pad. A to se i dogodilo.

Krenimo od početka. Naime, svi novi periodi u životu su sami po sebi challenging. Prilagoditi se novoj okolini, novim obavezama i novim ljudima na prvoj godini fakulteta meni je bilo izrazito stresno. Dodajmo tome moju kampanjsku prirodu i tendenciju ka kašnjenju, dobili ste dobitnu kombinaciju – za doživjeti živčani slom.

Godina je 2017., studeni, početak „kolokvijskog doba“ te spoznaja da će nam „hladan tuš“, prvijenac, biti iz obaveznog kolegija Komunikologija. Na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu koji pohađam, TO je jedan od najzahtjevnijih kolegija, a baš moja generacija je imala tu sreću da nas u studentske muke on uvede. Nama je to bio prvi kolokvij tog semestra, prvi te godine, a većini i PRVI U ŽIVOTU pa je pritisak razumljivo bio na visokoj razini.

„Sve se može naučiti iz skripti“ je laž koju ćete ćuti puno puta tijekom svoj fakultetskog obrazovanja. Da, većina se može naučiti iz skripte, ali ne može sve baš SVE. Ja sam to naučila na teži način.

Literatura je bila mnogobrojna, meni se baš i nije dalo truditi shvatiti što ja to točno tu trebam naučiti, a sjećam se da mi je glavna misao bila: „Pa ne moram baš sve ove stranice pročitati“ te sam stoga tako, nadobudno, uzela dvije-tri tanke skriptice i zaključila – to je i više nego DOVOLJNO.

Loša odluka. U samom startu donijela sam lošu odluku. Osim što su skripte bile „prešturo“ napisane, bile su i nerazumljive. Recimo da je u njima bilo 40 posto onoga što smo trebali znati, a ja sam uspjela shvatiti 20 posto toga. I tako, sveukupno znanje bilo je samo po sebi recept za pad, a ja sam i dalje bila uvjerena da je to DOVOLJNO.

Stres. Stres je pokretač moga života. Mrzim ga, a on me jedini uspije natjerati da nešto napravim. Da nema stresa, neke stvari nikad ne bi bile odrađene. A onda kad ga ima – plačem (da, ja sam jedna od onih  koji živčano plaču). Kako moja mama kaže, prvo napravim show, onda sve riješim, dok svi oko mene imaju psihičke traume od sjećanja na to što smo jedva preživjeli.

Tada sam danima plakala nad tima trima TANKIM skriptama (da bar sam znala što me u budućnosti čeka). Da pojasnim, danima – u mom svijetu znači, dva ili tri dana, u pauzama od kavi, druženja i faksa. Kako god bilo, ja sam se osjećala nemoćno, poraženo, nemotivirano i glupo. Strašno glupo. A nisam bila glupa ja, već skripta, koju sam s toliko ljubavi prihvatila kao slamku spasa umjesto da sam samo uzela tekstove i pročitala ih.

Ponekad je čovjek sam sebi vuk. Biramo loše stvari samo zato što ih je lakše odabrati. Puštamo drugima i sudbini da upravljaju našim životima. LAKŠE nam je reći „bit će kako bude“, nego se potruditi da bude kako MI ŽELIMO da bude.

Sada filozofiram, tada sam plakala.

Došao je dan kolokvija i moje psihičko stanje doživjelo je vrhunac, ali u minusu. Došla sam u predavaonicu, našla mjesto i ono od čega smo svi strepili, počelo je.

Imala sam četiri pripremljene kemijske, a nije mi bila potrebna niti jedna. Znala sam odgovor na dva ili tri pitanja, i to onako, „svojim riječima“. Pri završetku kolokvija sam znala da neću imati dovoljno bodova za DOVOLJNO, što je smiješno u usporedbi na to kako mi se na početku moj planirani i uloženi trud činio tako DOVOLJAN.

Rezultat je bio očekivano zaista loš, pala sam svoj PRVI KOLOKVIJ u životu i tada više nisam plakala, bila sam sretna jer je sve prošlo. Shvatila sam da je sa svime moj najveći problem proces, a ne sam događaj. Dani prije ključnog događaja su u većini slučajeva gori nego sami događaj jer ih ja takvima napravim. Kao i sve drugo u životu, način na koji razmišljamo i želimo doživjeti neke stvari, na kraju bude kako ih proživimo I doživimo.

Sljedeći kolokvij sam prošla, kao i većinu tog semestra. Bila sam iskreno zadovoljna tek kada sam shvatila da je uredu i pasti i proći. Prihvatila sam da nisam dio najboljih, ali ni najgorih. Zlatna sredina sam – bar si ja to volim tako reći.

A to je u konačnici jedino i bitno. Ono što si mi sami govorimo, mislimo i želimo je JEDINA bitna stvar.

Latest News

Krenimo zdravo – vježbe za kralježnicu na poslu i kod kuće

Bez obzira na dob, svi mi ponekad osjetimo bol u kralježnici, a jedan od najčešćih razloga je...

Dragovoljno vojno osposobljavanje

Na gornjoj fotografiji stoje mladi ročnici i mlade ročnice za vrijeme davanja svečane prisege. Prisega se odvija u Požegi pred državnim vrhom,...

Grunge danas, jučer i prije 30 godina

Čuli ste za Nirvanu, a vjerojatno i Pearl Jam. Jeste čuli za Alice in Chains ili Soundgarden? Sjedi pet. No, jel' vas...

HUMORISTIČNE SERIJE KOJE MORATE POGLEDATI!

Ukoliko je naslov napisan velikim slovima onda znate da se ne šalim. Onda znate da je ovo članak kojem se mora pristupiti...

Neobičan apartman – fora alternativa klasičnom smještaju

Volite isprobavati nove stvari i posjećivati nova mjesta? Dosta vam je klasičnih apartmana i hotelskih soba? Želite nešto novo i po mogućnosti...