2.2 C
Zagreb
Utorak, 25 veljače, 2020

FIRST kolokvij

Must Read

From Croatia with Kulen

This blog post wouldn’t be about Croatia if it didn’t include something about gifts. And last December when...

Pero Kvesić: Poslije pisanja nema kajanja

Pero Kvesić je cijenjeni književnik i novinar, koji je odnedavno i filmaš. Ako...

Volim i postojim.

Za životni moto ukrala sam stihove Grašine pjesme. Volim i postojim. Često ih spominjem, a nosim ih...
Ema Stanković
Ema Stanković
Vječni sanjar i borac za pravdu (tuđu i svoju). Veliki entuzijast, ali kronični pesimist. Volim osmjehe na licima svoje obitelji i prijatelja te uživam u šetnjama sa svojim psom.

First time u životu svi najbolje pamte, dok ja svoj prvi kolokvij pokušavam svim silama zaboraviti.

Nesposobnost da shvatim koja je potrebna literatura, manjak odvojenog vremena za učenje, pretjerana briga i trema, u kompletu mogu značiti samo jedno – pad. A to se i dogodilo.

Krenimo od početka. Naime, svi novi periodi u životu su sami po sebi challenging. Prilagoditi se novoj okolini, novim obavezama i novim ljudima na prvoj godini fakulteta meni je bilo izrazito stresno. Dodajmo tome moju kampanjsku prirodu i tendenciju ka kašnjenju, dobili ste dobitnu kombinaciju – za doživjeti živčani slom.

Godina je 2017., studeni, početak „kolokvijskog doba“ te spoznaja da će nam „hladan tuš“, prvijenac, biti iz obaveznog kolegija Komunikologija. Na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu koji pohađam, TO je jedan od najzahtjevnijih kolegija, a baš moja generacija je imala tu sreću da nas u studentske muke on uvede. Nama je to bio prvi kolokvij tog semestra, prvi te godine, a većini i PRVI U ŽIVOTU pa je pritisak razumljivo bio na visokoj razini.

„Sve se može naučiti iz skripti“ je laž koju ćete ćuti puno puta tijekom svoj fakultetskog obrazovanja. Da, većina se može naučiti iz skripte, ali ne može sve baš SVE. Ja sam to naučila na teži način.

Literatura je bila mnogobrojna, meni se baš i nije dalo truditi shvatiti što ja to točno tu trebam naučiti, a sjećam se da mi je glavna misao bila: „Pa ne moram baš sve ove stranice pročitati“ te sam stoga tako, nadobudno, uzela dvije-tri tanke skriptice i zaključila – to je i više nego DOVOLJNO.

Loša odluka. U samom startu donijela sam lošu odluku. Osim što su skripte bile „prešturo“ napisane, bile su i nerazumljive. Recimo da je u njima bilo 40 posto onoga što smo trebali znati, a ja sam uspjela shvatiti 20 posto toga. I tako, sveukupno znanje bilo je samo po sebi recept za pad, a ja sam i dalje bila uvjerena da je to DOVOLJNO.

Stres. Stres je pokretač moga života. Mrzim ga, a on me jedini uspije natjerati da nešto napravim. Da nema stresa, neke stvari nikad ne bi bile odrađene. A onda kad ga ima – plačem (da, ja sam jedna od onih  koji živčano plaču). Kako moja mama kaže, prvo napravim show, onda sve riješim, dok svi oko mene imaju psihičke traume od sjećanja na to što smo jedva preživjeli.

Tada sam danima plakala nad tima trima TANKIM skriptama (da bar sam znala što me u budućnosti čeka). Da pojasnim, danima – u mom svijetu znači, dva ili tri dana, u pauzama od kavi, druženja i faksa. Kako god bilo, ja sam se osjećala nemoćno, poraženo, nemotivirano i glupo. Strašno glupo. A nisam bila glupa ja, već skripta, koju sam s toliko ljubavi prihvatila kao slamku spasa umjesto da sam samo uzela tekstove i pročitala ih.

Ponekad je čovjek sam sebi vuk. Biramo loše stvari samo zato što ih je lakše odabrati. Puštamo drugima i sudbini da upravljaju našim životima. LAKŠE nam je reći „bit će kako bude“, nego se potruditi da bude kako MI ŽELIMO da bude.

Sada filozofiram, tada sam plakala.

Došao je dan kolokvija i moje psihičko stanje doživjelo je vrhunac, ali u minusu. Došla sam u predavaonicu, našla mjesto i ono od čega smo svi strepili, počelo je.

Imala sam četiri pripremljene kemijske, a nije mi bila potrebna niti jedna. Znala sam odgovor na dva ili tri pitanja, i to onako, „svojim riječima“. Pri završetku kolokvija sam znala da neću imati dovoljno bodova za DOVOLJNO, što je smiješno u usporedbi na to kako mi se na početku moj planirani i uloženi trud činio tako DOVOLJAN.

Rezultat je bio očekivano zaista loš, pala sam svoj PRVI KOLOKVIJ u životu i tada više nisam plakala, bila sam sretna jer je sve prošlo. Shvatila sam da je sa svime moj najveći problem proces, a ne sam događaj. Dani prije ključnog događaja su u većini slučajeva gori nego sami događaj jer ih ja takvima napravim. Kao i sve drugo u životu, način na koji razmišljamo i želimo doživjeti neke stvari, na kraju bude kako ih proživimo I doživimo.

Sljedeći kolokvij sam prošla, kao i većinu tog semestra. Bila sam iskreno zadovoljna tek kada sam shvatila da je uredu i pasti i proći. Prihvatila sam da nisam dio najboljih, ali ni najgorih. Zlatna sredina sam – bar si ja to volim tako reći.

A to je u konačnici jedino i bitno. Ono što si mi sami govorimo, mislimo i želimo je JEDINA bitna stvar.

Latest News

Koronavirus, Imocki i masoni

„Ajme meni, širi se koronavirus, Imoćani pale lutku gay para s djetetom i Hrvatskom vladaju masoni!“ uskliknu generična...

“Poklade su i ludi su dani”

Poklade, fašnik ili maškare - različiti pojmovi koji označavaju jedinstveno doba godine, vrlo dobro znano razdoblje povorki, festivala, plesa i veselja. Hrvatska...

Zar nisu svi muškarci neka vrsta masona?

Ako uzmemo u obzir da su masoni hrpa frajera koji se nađu na nekom mjestu, loču i baljezgaju o svjetskim problemima, onda...

Oni su oni, a ti si ti.

Vrlo često sam razmišljala kako će neka od mojih odluka utjecati na moje bližnje, obitelj i prijatelje, ljude do kojih mi je...

POGODAK S 3 PROMILA I BESPLATNA ULAZNICA

"Popili smo tri vodke, nas dvojica, s time da smo zadnju samo eksali jer nismo imali više soka. Dobro, možda nisu bile...