fbpx
-2.6 C
Zagreb
Petak, 24 siječnja, 2020

Je li mom sindikatu uopće stalo do mene?

Must Read

PRVI GRABOVAČKI ADVENT – nota dobrote i zajedništva

U baranjskom Grabovcu već dugo nije bilo organiziranih događanja, a odnosi među ljudima sve su lošiji jer...

Originalnost je majka originalnosti

Nova je godina pa sam razmišljao početi pisati dnevnik. To si govorim otkada...

Ples na svili – iz cirkusa pod most

Dlakave žene, patuljke, sijamske blizance, izmučene slonove i lavove koji skaču kroz obruč pospremili smo u ropotarnicu...
Avatar
Leon Zrile
Vječni tragač za smiješnim, zbog čega na život nikad ne gledam ozbiljno. Volim hranu, birtije, bicikliranje i filmove. Sklon pretjerivanju u svemu od navedenog.

Potaknuti štrajkom prosvjetnih radnika, sindikati ostalih djelatnosti su se također odlučili oglasiti u ime svojih članova i tražiti bolje uvjete. Čovjek bi pomislio da će i moj sindikat krenuti u istom smjeru i napraviti nešto kako bi poboljšao kvalitetu mog života. Čovjek bi se prevario.

Moj sindikat mene zapravo konstantno vrijeđa s beneficijama koje nudi. Stalno nam šalju mailove da imamo popust na školovanje, čime žele reći da smo glupi i da bi nam koristila dodatna edukacija.

Impliciraju i da izgledamo katastrofalno i da bi pothitno trebali ići u teretanu. Nedavno su mi poslali karticu s kojom mjesec dana mogu besplatno koristiti teretanu. Čim sam je dobio, odmah su suze radosnice krenule.

Jer cijena teretane je jedino što me dosad sprječavalo da je koristim. Točno se sjećam svih onih dana kad sam sa sjetom u očima kroz staklo gledao druge ljude kako drže 80 kila iznad glave i govorio sam sebi: Da si barem ja mogu to priuštiti.

Ponekad bi mi jedan vlasnik teretane dozvolio da par puta besplatno potegnem onaj kabel na lat mašini s kojom se vježbaju leđa, ramena i bicepsi. Nakon par serija bi rekao da ne može više jer i drugi čekaju, a ja bih onda izveo Olivera Twista pa bih plačljivim glasom pitao: “Please, sir, I want to pull some more.” Frajer nije znao engleski pa bi me izbacio van.

Sad se više ne moram sramotiti jer mi je moj dobri sindikat omogućio da besplatno povlačim taj kabel dok ne umrem. Dakle, jedno dobrih 15 minuta.

Zašto nikad ne dobijem mjesec dana besplatnog korištenja birtije? Ili popust na burek? Ne, nego samo neke gluposti od kojih bi postao obrazovaniji i u boljoj kondiciji.

Kulminacija bezobrazluka je bila kad su mi neki dan poslali obavijest da imam mogućnost korištenja klizališta diljem Zagreba. Još jedna pljuska meni kao njihovom vjernom članu.

Prvi i zadnji put kad sam obukao klizaljke i stao na led je bilo na klizalištu u Delnicama za vrijeme maskenbala prije jedno 10 godina. I kao, ajmo se klizati, to ti je super, vrlo lako za naučiti, uživancija, sjajan osjećaj. Ma nema veze što nisi nikad klizao, idemo se zafrkavati, koga briga ako ćemo izgledati smiješno.

Kad svi oko tebe izgledaju smiješno, onda je okej ako i ti izgledaš smiješno. Međutim, na kraju sam ja bio jedini koji je izgledao kao da ne pripada na led. A ni među ljudsku vrstu.

Dobio sam klizaljke koje su bile moj broj samo na papiru, a zapravo, kad se na njima zakopča svih 238 remena, bile su barem dva broja premale. Nije izgledalo kao dobar start.

I dobro, izađem ja na led, jer sam heroj koji može pretrpjeti stvaranje pokojeg žulja, malo gledam druge i pokušam ih kopirati baš onako kako psi kopiraju svoje vlasnike. Čitavu desetinku sekunde sam se osjećao čarobno. A onda sam pao na guzicu. Pa sam se dignuo pa sam opet pao na guzicu.

Već u tim trenucima sam znao da se ističem u masi ostalih klizača, posebno kad su me s prijezirom na licu počeli zaobilaziti klinci svih uzrasta, žene s dvoje djece u naručju, starci od 90 godina i frajer s onom štangom na koju je prikopčana infuzija.

Nekako uspijem pohvatati osnovne pokrete i krećem se u krug s ostalim ljudima. Bik od 100 kila, u maski Bavarca s hozentregerima i šeširom u kojem je bilo pero, krećem se brzinom 2 na sat jer se očajnički želim zadržati na jednoznamenkastom broju padova. Klinci od 6 godina prolaze pored mene onako kako nešto jako brzo prolazi pored nečeg jako sporog.

Napravim pola kruga i prođem pored mjesta gdje se kuha vino i peku kobasice. I mislim si, zakaj sam ja na klizalištu ako su kuhano vino i kobase izvan klizališta? Nalazim se na totalno pogrešnoj površini! I zato sam se odmah isključio iz kolone klizača i uključio se u kolonu ljudi koji čekaju u redu za kuhano vino i kobase. To je ipak moje prirodno stanište.

Zbog maske mi je par cura reklo da kao pravi Bavarac moram znati reći nešto na njemačkom pa sam, dakako, odmah ispalio “majne štange zvancih centimeter lange”, što prevedeno na hrvatski znači da sam seljačina.

Uglavnom, da je mojim sindikalnim čelnicima stvarno stalo do mene, oni bi znali da je besplatno klizanje zadnja stvar koju želim. Jednako tako su mi mogli pokloniti i tečaj pletenja. Čak bih tome bio i skloniji nego klizanju jer djeluje manje smrtonosno.

Nadam se da ste vi u nekom sindikatu kojem je stalo do vas.

Latest News

Bezuvjetno uvjetovana ljubav

Nadam se da ste se odmorili od blagdana, ića & pića i čestitanja. Volim blagdane, koji kao da su...

Sarajevo: gorka hladnoća, tekuća nježnost i pokoja baklava

Gradovi i očekivanja Kada govorimo o gradovima kao o turističkim destinacijama, onda teško o njima možemo i misliti van konteksta očekivanja....

“Na kućnu adresu stiže oprano novim Perwollom!”

Dvije sestre Ivana i Simona, odrasle u malom mjestu kraj Čakovca su pokrenule Instagram stranicu koju bi svatko od nas trebao posjetiti....

Zagreb u jednom danu: 10 sklopljenih brakova, 3 razvedena, 22 živorođene djece

Gajeva ulica 27, točnije ZgForum je 17. prosinca postao dom izložbe gradske statistike pod nazivom ,, Zagreb – jeste li znali? /...

Sam u kući sam

Kao klinac sam oduvijek imao želju da me slučajno zaborave i preko noći ostave u velikoj trgovinu punoj hrane i igračaka. Vjerojatno...