Joeanne Maljevac: američka Hrvatica djedovim stopama stoljeće kasnije

Must Read

Biblija investiranja: Analiziranje dionica

U prošlom članku smo se upoznali s dionicama i stranicama preko kojih možete postati investitor većih svjetskih...

Kriptovalute – drugi dio: Blockchain tehnologija i pametni ugovori

Nakon prvog teksta o kriptovalutama, u kojem smo se prije svega dotakli izuma i razvoja Bitcoina, u...

Future Scope Open Air: romantično partyjanje pod zvjezdanim nebom

Nakon duže pauze i želje za dobrim beatovima na Jarunu (tik uz skete park) održalo se novo...

Dvadeseto stoljeće na samom je početku, tek koju godinu preko okruglih 1900. Nikola je u svom mladom životu već izgubio toliko puno. Živi u siromašnom selu u blizini malog grada, u velikoj državi, ali ne svojoj. Kao dijete od 10 godina je već muškarac. Sam je išao na pašu sa kravama i konjima. Bio je zadužen za pomaganje oko hranjenja drugih domaćih životinja. Očekivalo se od njega da pomaže kao nadničar i radi u polju. U školu je išao koliko je stigao. Na selu je prioritet puko preživljavanje, a škola je na drugom mjestu, ako za nju ostane vremena. Nisu sva djeca bila dovoljno sretna da tog vremena imaju, pogotovo djevojčice.
Izgubio je majku i mlađu sestru. Otac mu se ponovno oženio, te otišao u bijeli svijet dok je on ostao u Hrvatskoj s maćehom. Kad je Nikola imao oko 12 godina, otac napokon ujedinjuje obitelj. Nikola i njegova pomajka Dorothea putuju u Ameriku kako bi napokon živjeli s ocem i mužem.
Je li Nikoli nedostajala Hrvatska? Je li mu bilo teško rastati se od svog sela? Od jedinog mjesta kojeg je znao kao svoj dom. Je li uopće želio ići?

Ta pitanja će zauvijek biti neodgovorena jer Nikola nikad nije pričao o svom djetinjstvu u Maloj Solini. Malom selu pokraj grada Gline. Mom rodnom kraju koji je bolje poznavao Nikola rođen oko stotinu godina prije mene, nego ja kad sam se vratila 1996. godine.

Joeanne je prije 55 godina rođena kao najmlađe dijete do tada peteročlane obitelji. Odrasla je u manjem gradu u blizini glavnog grada Pennsylvanije. Gotovo 30 godina radi kao medicinska sestra. Trenutno dovršava doktorat iz sestrinstva. Samohrana je majka sad već odraslog sina.

Što to veže Nikolu – čovjeka kojeg ne moram ni upoznati da bi znala kakvog je karaktera s obzirom čije je gore list, Joeanne – čija je želja da dođe u Hrvatsku ispunjena više od stoljeća nakon što ju je Nikola napustio i mene, rodom Glinjanku kojoj Joeanne može biti po godinama majka, a po prezimenu rodbina?

Njih veže krvno srodstvo, Joeanne je unuka Nikole koji je napustio ovaj kraj sve te godine prije. Mene veže isto prezime, ali bez krvnog srodstva, i činjenica da znam dobro engleski.
Da tog dana u srpnju 2013. nisam bila kod kuće možda ovo neobično prijateljstvo nikad ne bi nastalo.

Toliko ljudi odlazi iz Hrvatske, pa sam zamolila Joeanne za intervju iz perspektive nekog tko je rođen i odrastao u Americi, a od mladih dana je sanjao o posjetu Hrvatskoj. Ni knjiga ne bi bila dostojna njene životne priče, tako da je ovo samo mali dio razgovora koji je nastao nakon što sam ju pitala je li zainteresirana. Mali uvid u drugu stvarnost.

Nikola je promjenio ime u Nicholas, ali mu je nadimak bio Mike. Nelogično? Nimalo.
U mom kraju svaki Nikola dobije naziv Mika ili Miko. Šanse da su Nikolu ovdje zvali Mika su 99,9%. Kad je otišao u SAD, opet je bio u kraju bogatom Hrvatima, tako da su oni samo nastavili tradiciju nadimka koji ima. Za Amerikance je onda bilo lakše reći da ga zovu Mike makar Mike nije kod njih nadimak za nekog tko se zove Nicholas. Pretpostavka, ali 99,9% točna.

1924. godine na svijet dolazi John, otac Joeanne i njenih troje braće i sestara. Nikolin sin koji je dobio amerikaniziranu verziju imena svog djeda Ivana. Iako nije pričao o svom djetinjstvu u Hrvatskoj, nije se sramio svog porijekla, kaže Joeanne. Ja sam oduvijek htjela posjetiti Hrvatsku, čak i dok je bila dijelom Jugoslavije, nastavlja, ipak s obzirom na komunistički režim nisam dobila potporu da i otputujem.
Prilika se ukazala 2013. kada je tamburaški sastav njenog sina putovao na turneju po Hrvatskoj koju je organizirala Hrvatska bratska zajednica Sveti Lovro. Iako mi je to bio prvi posjet Hrvatskoj osjećala sam se smireno i kao da pripadam. Iako ne govorim dobro jezik, nisam se osjećala kao da se ne uklapam ili kao da sam turist.

Uz razgledanje Zagreba i drugih gradova, Joeanne, njena sestra i njen sin Nick (koji je dobio ime po djedu) jedan su dan unajmili auto, u navigaciju upisali Mala Solina i krenuli na put. U zemlji u kojoj ne znaju jezik, u selo za koje ne znaju postoji li i u kraj u kojem ne znaju kakvi ljudi žive. Moja osobna preporuka je da nitko u Malu Solinu ne dolazi sam jer u selu uz to što nema signala, nema ni ljudi. Ukoliko i sretnete nekog, šanse da osoba zna engleski su minimalne. Ipak, Joeanne je imala samo pozitivnu avanturu. Putem su sreli radnike uz cestu. Bez načina da iskomuniciraju zašto su tamo, sve što su uspjele reći je “Ja sam Maljevac”.
Na naše apsolutno iznenađenje prepoznali su naše prezime i pozvali nas na obližnje imanje. Jedna žena nam je rukom pokazala želimo li do samog sela. Kad smo vidjele znak na ulasku u selo znali smo da smo donijeli ispravnu odluku. Šetnja do groblja nije bila kratka, no Joeanne ima samo riječi hvale. Putem su im pokazali i gdje žive Maljevci, te su nastavili do ostatka crkve srušene u ratu. Tu je išao na misu i primio prvu pričest. Nikad u životu nisam mogla ni zamisliti da ću ustvari vidjeti to mjesto. Znali smo što tražimo, ali nismo znali postoji li išta više na tim lokacijama.

Maljevci i njihovo imanje je ono zbog čega su na kraju završile kod nas na kavi. Nažalost, to imanje Maljevaca nije ono koje one traže. Ironično je da je moja obitelj (otac, stric, polu-stric) zadnja tog prezimena u selu, a mi nismo u krvnom srodstvu. Pogotovo jer je pradjed mog oca također otišao u SAD i nikad nismo saznali što se s njim dogodilo. Iako nismo našli rodbinsku povezanost ono što smo našli je puno vrjednije – iskreno, dugogodišnje prijateljstvo i puno novih informacija o tome koliko puno se ustvari ljudi rasulo po bijelom svijetu iz tog malog sela.

Naš cilj je bio istražiti mjesta na kojima su boravili naši pretci i vidjeti možemo li osjetiti povezanost s krajem. Radnici su bili tako ljubazni, a prema apsolutnim strancima. Sela su tako predivna, vjerojatno mu je bilo jako teško kad je morao sve to ostaviti i pridružiti se ocu u SAD-u – zaključuje Joeanne.

Prethodni članakPovjerenje
Sljedeći članakOdrživi život kao obveza, a ne trend!

Latest News

Krenimo zdravo – vježbe za kralježnicu na poslu i kod kuće

Bez obzira na dob, svi mi ponekad osjetimo bol u kralježnici, a jedan od najčešćih razloga je...

Dragovoljno vojno osposobljavanje

Na gornjoj fotografiji stoje mladi ročnici i mlade ročnice za vrijeme davanja svečane prisege. Prisega se odvija u Požegi pred državnim vrhom,...

Grunge danas, jučer i prije 30 godina

Čuli ste za Nirvanu, a vjerojatno i Pearl Jam. Jeste čuli za Alice in Chains ili Soundgarden? Sjedi pet. No, jel' vas...

HUMORISTIČNE SERIJE KOJE MORATE POGLEDATI!

Ukoliko je naslov napisan velikim slovima onda znate da se ne šalim. Onda znate da je ovo članak kojem se mora pristupiti...

Neobičan apartman – fora alternativa klasičnom smještaju

Volite isprobavati nove stvari i posjećivati nova mjesta? Dosta vam je klasičnih apartmana i hotelskih soba? Želite nešto novo i po mogućnosti...