Jojo Rabbit: O nevinosti ideološke zaposjednutosti

Must Read

Biblija investiranja: Analiziranje dionica

U prošlom članku smo se upoznali s dionicama i stranicama preko kojih možete postati investitor većih svjetskih...

Kriptovalute – drugi dio: Blockchain tehnologija i pametni ugovori

Nakon prvog teksta o kriptovalutama, u kojem smo se prije svega dotakli izuma i razvoja Bitcoina, u...

Future Scope Open Air: romantično partyjanje pod zvjezdanim nebom

Nakon duže pauze i želje za dobrim beatovima na Jarunu (tik uz skete park) održalo se novo...
Ružica Eterović
Ružica Eterović
Volim pisati tekstove koji istražuju ne samo teme, već i granice stila. Tek odnedavno sam spremna dijeliti plodove svog pisalačkog rada sa širom i užom publikom, Veselim se prilici da to bude na ovom entuzijastičnom i pozitivnom mjestu.

Desetogodišnji Jojo zvani Rabbit (pravog imena Johannes Betzler), dječak koji živi u nacističkoj Njemačkoj koja polako, ali sigurno gubi rat, naslovni je lik istoimenog filma (Jojo Rabbit), oko čije se krajnje subjektivne viđene svakodnevice plete radnja. Stanuje u kući s majkom Rosie koju vrlo lijepo igra Scarlett Johansson i, kako se ispostavlja, neustrašivom i duhovitom mladom Židovkom Elsom (Thomasin McKenzie) koju majka, inače aktivna u pokretu otpora, skriva na tavanu te iste kuće. Otac, za kojeg Jojo misli da se bori u ratu u ime i za račun svoje domovine, ustvari je aktivan (no također borben) u pokretu otpora, a osim za njega, obitelj je, i to trajno, zakinuta za stariju sestru Inge koja je preminula. Premda o tome ne saznajemo više, radi se o nezanemarivom elementu priče koji dodatno doprinosi značaju skrivene Židovke na tavanu – osim što je Elsa u godinama preminule sestre, ona na nju, kako vidimo iz fotografije, i fizički nalikuje, što doprinosi tome da se majka, a kasnije i Jojo za nju na osobit način emotivno vežu.

Plavokoso-plavooki Jojo je neobično slatko, šarmantno, ambiciozno i gorljivo biće koje voli svoje roditelje te žudi za pripadanjem, kao i prihvaćanjem od autoriteta. Kako je nevolja u tome što su u ovom slučaju autoriteti nacistički ideolozi i birokrati, dolazimo do situacije u kojoj dječak iz nevinih, naivnih, suštinski dječjih mjesta kao što su to borbeni duh, pripadanje, želja za pobjedom preuzima, točnije misli da preuzima ideologiju koja sve te elemente doista sadrži u sebi, zbog čega je ne samo privlačna, nego i jednako toliko opasna. Ta je nevolja vezana uz ono što bi najprikladnije bilo nazvati tragedijom – borbeni duh protiv takozvanog zla utemeljen je na laži, a proklamirano pripadanje sačuvano je za tek malu skupinu ljudi, pri čemu ono ustvari parazitira na suštinskom raskolu te je cijela priča ustvari, ponovimo to po tko zna koji put – čisto zlo.

Priča, koja je u suštini gusti i kompaktni spoj apsurdnog humora i dirljive stvarnosti, vrlo je uspješno iskazana britkim dijalozima, a nagradu Oscar koju je film dobio za najbolji adaptirani scenarij može se pozdraviti i bez da se previše razmišlja o konkurenciji. Unutarnji konflikt djeteta u kojemu se bore lažni, a idealizirani ideali i realni i nepoznati i nepriznati Drugi, skriveni na tavanu u koji u pravilu ne zalazimo, eksternalizirani kroz lik imaginarnog prijatelja  Hitlera, koji je ovdje vrckav i gotovo bezopasan te vrlo realne, ironične i inteligentne Židovke Else svakako nadahnuto i kako se čini – precizno materijaliziraju ovaj specifični svijet ideja djeteta, tvoreći koherentnu narativnu liniju kroz koju se provlače: prijateljstvo s neodoljivim Yorkijem (Archie Yates), odnos s majkom te groteskni likovi nacističkih birokrata i, konačno, ratna zbivanja koja dominiraju na kraju filma.

Upravo se uslijed spomenutog konfliktnog odnosa u filmu zbiva transformacija kao njegovo temeljno događanje – dok isprva vjeruje u izmišljene priče lažnih autoriteta, prezreni objekt (Elsa) polako i nesigurno, no sa sigurnim ishodom, na koncu zadobiva dječakovu ljubav, a Jojo se transformira kroz, premda još uvijek nezreli i nesigurni, ali ipak realni i živi odnos – stvoren od svađe i prijepora, pogleda i dodira. Otprilike u isto vrijeme imaginarni Hitler (i nije neki spoiler?) leti kroz prozor.

Gluma

Kad se radi o glumi, ovdje svakako treba pohvaliti lijepu, odmjerenu i šarmantnu rolu Scarlett Johansson, posebno u kontekstu njezina glumačkog razvoja. Naime, premda je ranije igrala na kartu prepoznatljivog seksipila, samozatajne prpošnosti i u određenoj mjeri parazitirala na bivanju objektom žudnje, a za što je po prirodi doista neobično pogodna, u recentnim ostvarenjima (također u Marriage Story, koji tek valja odgledati), čini se da glumački sazrijeva, da nije dominantno ljepotica, a tek onda dobra glumica, već prije svega aktivna nositeljica priče kao veće ideje, a tek onda i svoje atraktivnosti (koja je i ovdje prepoznat element i sasvim ga sigurno treba priznati, no potom i staviti na svoje mjesto).

Glavni glumac Roman Griffin u ulozi Jojoa, kao i Archie Yates u ulozi njegovog najboljeg malog prijatelja Yorkija (koji je također indoktriniran, no sa zrnom soli) dva su sitna, ali nepokolebljiva talenta, i jedan i drugi vrlo šarmantni, karizmatični i točni. Thomasin McKenzie u ulozi Židovke Elze svoj britki i borbeni karakter stvara i daje s neobičnom lakoćom i u tome je jako dobra. Na kraju, lik izmišljenog prijatelja protagonista Adolfa Hitlera, kojeg glumi sam redatelj Taika Waititi, tipični je komični lik koji, kao plod mašte djeteta, premda sigurno više počiva na mimici, gegu i imitaciji nego na brižljivom kreiranju karaktera, ima pohvalnu vještinu i svakako je vrijedan i originalan element filma.

Pitanje zla u filmu

Jedan od važnijih razloga iz kojega konzumiramo umjetnost jest taj da nam ona približava ono čemu se inače ne bismo usudili ili mogli prići, pa tako i nasilju i obilju, prelijepom ili preružnom, suviše uzoritom ili odviše zazornom, moralno nadahnjujućem ili dobru te moralno odbojnom ili – zlu. Film je u tom smislu potencijalno najdostupniji i najimpresivniji – samim pogledom na ekran, posebno ako je on onaj veliki, bez previše ulaganja pružaju nam se iskustva koja ne bismo mogli, smjeli ili htjeli doživjeti uživo, a opet – ovdje ih doživljavamo u, često se čini, ništa manjoj snazi i autentičnosti. Kada se radi o zlu, film je rijetka enklava u kojemu je dozvoljeno da mu se, nasuprot ćudorednog zazora, pristupa sa simpatijom i ironijskim odmakom ili se zlikovcima nalaze opravdanja, razlozi i uzroci  (među najuspješnijim primjerima za to su Obitelj Soprano, Nemilosrdni gadovi i sl.). Na taj se način često doima kao da se nad njim provodi izvjesni alkemijski postupak – zlo se kao sirovi materijal gotovo momentalno transformira u empatiju, smijeh ili čak ljubav.

Nemali je broj onih koji u tome vide problem moralne naravi – jednako kao što je bio i slučaj s filmom Život je lijep, mnogi smatraju kako se s nekim stvarima ipak ne treba šaliti, već im valja prići s prikladnim zgražanjem, demoniziranjem, otporom, neposlušnošću i ultimativnim zazorom. Jer zna se što je dobro, a što je zlo i tu nema mjesta za raspravu. No što ako tome baš i nije tako? Što ako se zlo uvjerljivo preodijeva u dobro, ako zle radnje i čini nastaju iz najboljih namjera, iz duha naivnog i nevinog djeteta koje je poput Jojoa, samo, kakve li nevolje, obitava u tijelu mladića ili odraslog čovjeka s biračkim pravom i još gore – za vojni poklič spremnom? Povijest kontinuiranog zla koje čine ako ne već najbolji, onda barem najobičniji, u doslovnom smislu riječi najčovječniji od nas, kao i dobra stara izreka o paklu i pločicama koje u sebi sadrže moralne kvalitete, sugeriraju da je u zamku zla upasti nepodnošljivo lako.

Način na koji je ovdje prikazan nacizam, stiliziran i groteskan, kao infantilna, priglupa, čak zabavna dječja igra, jednako je uvjerljiv koliko i šokantan u tezi da je nekima ta igra vrlo privlačna. Pitanje koje ovdje stoga valja postaviti međutim nije – Kako se samo usuđuju šaliti s nacistima i prikazivati njihovo zlo kao zabavu i dječju igru, već – Koliko ima odrasle (i još važnije – moćne) djece među nama i što to sve dijete u nama u svojoj nevinosti, nerazvijenosti, gorljivosti i želje da zadovolji autoritete, vidi kao tu istu dječju igru? Koji su novi pojavni oblici onoga što je zabavno, razigrano, teži pobjedi i pravim vrijednostima, bori se za istinu i protiv zla, posebno ako se pod zlom misli na nevidljivu neman o kojoj se zna ovo ili ono? U tom smislu smatram da su kritike ovog i sličnih filmova iz aspekta neprimjerenog humora apsolutno promašene, pošto činjenicu da nacizam (i njemu slični) svoj uspjeh u većoj mjeri duguje nedozreloj naivnosti odraslih budala nije ono što on generira, već samo, doduše stilizirano – prikazuje.

Ovdje međutim valja istaknuti, a u čitanju teksta podcrtati jednu važnu stvar – do sada rečeno nikako ne bi trebalo tumačiti kao opravdanje odrasle djece koja svoju volju prepuste privlačnim autoritetima. Za razliku od djece, koja ne raspolažu ničim osim mislima i duhom svojstvenim svojim godinama, kod spomenutih se odraslih u pravilu ipak radi o prepuštanju takvim impulsima, čime njihov čin postaje stvar odabira – ukratko, (osim iznimno) nitko od njih nema pravo na to da bude na razini svijesti desetogodišnjaka. Ili da kažem slikovito, sigurno da nije isto kada dječak koji vjeruje u Djeda Mraza povjeruje u teorije zavjere o Židovima, kao i onda kada u to povjeruje, pardon – tome se prepusti, roditelj koji se i sam ponekad preoblači u tu istu izmišljenu figuru. Prema tome, jedna je stvar konstatirati zastrašujuću činjenicu koliko uspjeh nacizma (i sličnih) duguje onome iskonskom dječjem, a druga bi stvar bila koristiti takvo što kao izvor opravdanja. Umjesto toga, ovakav nalaz trebao bi biti izvor dubljeg razumijevanja i većeg, ustvari upućenijeg – opreza.

Stil

Istaknuti stil kojim autor postiže nakanu svakako zaslužuje svoje mjesto u tekstu. Ako bismo ga nekome morali opisati u svega nekoliko sekundi (nekome tko se u žurbi premišlja hoće li gledati film ili ne, a sretnemo ga primjerice na semaforu) ne bismo ga naveli na krivu prosudbu kažemo li – to ti je nešto između Tarantinovih Nemilosrdnih gadova i Benignijevog Život je lijep. U spomenutim se filmovima radi o uradcima koji su iz nacističkog terora, za koji postoji konsenzus da spadaju u sam vrh zla koje je čovjek kreirao (ustvari, postoji li?) te u kolektivnoj svijesti funkcioniraju gotovo kao sinonimi za zlo, uspjeli ili ekstrahirati humor i šarm u samome srcu tog zla (Hans Landa u Tarantinovu uratku) ili ga time naseliti te se istim boriti protiv njega (Život je lijep).

Doista, ovaj uradak kao da ima suštinu, ili ako smijem reći dušu, onog Benignijeva, za koji se čini da je sav sačinjen od te duše, dok stil, a to će reći ritam, humor i estetiku onog Tarantinova. Upečatljiva je međutim jedna razlika ovog filma i Život je lijep koja ga čini, čak bismo mogli reći – hrabrijim. Premda se u oba slučaja narativ uvelike temelji na dječjoj naivnosti – dok talijanski film prati dječaka koji vjeruje da je logor za istrebljenje ustvari poprište nagradne igre, Jojo (pošto ima sreću da nije Židov) i vjeruje da je to isto – rat. Premda je ovaj drugi pritom gorljivi simpatizer nacizma, a prvi njegova žrtva, jednako im malo zamjeramo. U tom smislu možemo istodobno ne samo ne zamjerati, već se i diviti ovom filmu – jer dok je pozicija dječaka Židova koji vjeruje da je sve to igra sama po sebi sažaljiva, dirljiva i nevina koliko to može biti, pozicija desetogodišnjeg Nijemca koji je gorljivi nacist to sama po sebi nije. Upravo činjenica da je to autor ovdje uspio postići sugerira da on još dublje zadire u protuječnu narav ideologija – njihovu naivnost, privlačnost i, konačno, dječju nevinost koja je ovdje uvelike i deromantizirana.

U svakom slučaju, radi se o jako dobrom filmu koji je još više nego i neki bolji od njega nadahnut i više nego što je dobar – lijep. A lijep je zato što je suštinski dobar.

Latest News

Krenimo zdravo – vježbe za kralježnicu na poslu i kod kuće

Bez obzira na dob, svi mi ponekad osjetimo bol u kralježnici, a jedan od najčešćih razloga je...

Dragovoljno vojno osposobljavanje

Na gornjoj fotografiji stoje mladi ročnici i mlade ročnice za vrijeme davanja svečane prisege. Prisega se odvija u Požegi pred državnim vrhom,...

Grunge danas, jučer i prije 30 godina

Čuli ste za Nirvanu, a vjerojatno i Pearl Jam. Jeste čuli za Alice in Chains ili Soundgarden? Sjedi pet. No, jel' vas...

HUMORISTIČNE SERIJE KOJE MORATE POGLEDATI!

Ukoliko je naslov napisan velikim slovima onda znate da se ne šalim. Onda znate da je ovo članak kojem se mora pristupiti...

Neobičan apartman – fora alternativa klasičnom smještaju

Volite isprobavati nove stvari i posjećivati nova mjesta? Dosta vam je klasičnih apartmana i hotelskih soba? Želite nešto novo i po mogućnosti...