fbpx
-2.6 C
Zagreb
Petak, 24 siječnja, 2020

LISABON I PORTO: Onaj velebni i onaj slatki

Must Read

PRVI GRABOVAČKI ADVENT – nota dobrote i zajedništva

U baranjskom Grabovcu već dugo nije bilo organiziranih događanja, a odnosi među ljudima sve su lošiji jer...

Originalnost je majka originalnosti

Nova je godina pa sam razmišljao početi pisati dnevnik. To si govorim otkada...

Ples na svili – iz cirkusa pod most

Dlakave žene, patuljke, sijamske blizance, izmučene slonove i lavove koji skaču kroz obruč pospremili smo u ropotarnicu...
Bruna Perica
Bruna Perica
Osim strasti prema pisanju i istraživanju, volim putovanja i druženja. San mi je živjeti pokraj mora te svako jutro na balkonu piti kavu, pisati i uživati u pogledu.

Lisabon, grad pastela, a Porto grad vina. Naravno da su mi najbolje u sjećanju ostali hrana i alkohol iako sam vidjela i puno lijepih crkvi, znamenitosti, ljudi, muzeja, bla, bla, bla. Vratimo se na hranu.  Nešto što definitivno morate probati u Lisabonu je pastel de Belem, lisnati kolačić s nekom kremom koja je slična pudingu od vanilije, ali sto puta bolje. Orginalne kolačiće možete pronaći u Pasteis de Belem gdje ih ručno rade prema starom receptu iz Mosteiro dos Jeronimos (Jeronimitski samostan) koji je u blizini slastičarnice. Nemojte probavati nigdje drugdje jer nisu ni do koljena ovima iz Belema. Još jedan savjet kad ste tamo: odmah uzmite šest komada. O Portu ću nešto kasnije, ali možete se pripremiti na pričanje o vinu.

Već kad sam počela o hrani, mogla bih i nastaviti, ali ovaj put s nešto manjim oduševljenjem. Putovala sam s još tri prijateljice i tako smo nas četiri babe pročitale da je Portugal poznat po tapasima i prvi ručak smo si zacrtale upravo te male slasne zalogajčiće. Skoro svaki restoran je imao u ponudi tapase, ali eto mi smo otišli u najskuplji i s najmanjim porcijama. Deset eura za četiri kuglice od nekih kobasica veličine pikula. Ostatak putovanja samo izbjegavali tapase i bogato smo se hranili samo da zaboravimo na ovu grešku. U toj „bogatoj hrani“, jedino nam je bilo čudno što u većini jela zajedno poslužuju i rižu i pomfrit, ali dobro, sve se pojelo.

Što se tiče pića, svaki dan smo naručivali Sangriu, crno vino s puno voća koje je slatko i osvježavajuće. Pili smo za ručkom po dvije litre i još par čaša navečer u izlasku. Zadnji dan smo otkrili da je s bijelim vinom još bolje, tako da isprobajte obje varijante. Također smo probali neki njihov liker ginja (što se izgovara đinđa) koji se tradicionalno pije iz čokoladnih čaša. To nam je bilo mrvicu preslatko pošto je sami liker od višnje vrlo sladak.

Svaki dan smo jako puno hodali i dok sam pokušavala ne misliti na konstantne uzbrdice i žuljeve na nogama, držala sam glavu uspravno ne bih li se usredotočila samo na ljepote Lisabona. Imala sam što i za vidjeti. Svakim korakom sam bila oduševljena pločicama. Skoro svaka zgrada, kuća i crkva je bila ukrašena pločicama u raznim bojama i stilovima. Već sam si u glavi zamišljala buduću kuću koja će biti u cijelosti popločena. Upravo te pločice daju gradu boju i život, čak i kad je ružno vrijeme ili noć, grad nije bezličan kao što je to slučaj s drugim gradovima. Možda zbog toga ljudi navečer ne piju u kafićima, već ispred kafića.

Bairro Alto je prva postaja koju ćete posjetiti kad krenete u izlazak. Tamo je hrpa malih kafića čiji te konobari doslovno vuku za rukav da dođeš i naručiš piće koje piješ ispred kafića, na samoj ulici. Ispred kafića ljudi stoje, drže u ruci piće i međusobno razgovaraju. Što se tiče ljudi, možeš naići na svakoga, ne samo na Portugalce. Mi smo slučajno upoznali jednog Portugalca koji je prije nekoliko godina studirao u Zagrebu! Koja vjerojatnost da ćemo naići na nekog tko zna sve o Hrvatskoj. Čovjek nam je prepričavao zgode iz studentskog doma Stjepan Radić, pričao nam s kojim se tramvajima vozio i kako je pio Karlovačko. Došli smo u Portugal i pričali o Zagrebu, ali nema veze, nama je bilo baš drago. U izlasku smo jedan dan probali i njihovu pivu SuperBock, ali puno bolja nam je bila Sagres piva čija je cijena neznatna.

Kafići u Bairro Altu se zatvaraju u dva u noći, tako da smo morali dalje na Pink Street gdje je hrpa klubova na jednom mjestu. Lijepo je kako su oni to složili sve na jednom mjestu, dok ti u Zagrebu treba sto godina da odeš iz kafića u klub, a da ne pričamo o tome ako želiš u još jedan klub. Ovdje je klub do kluba, ako ti se neki ne sviđa, izađeš i prošetaš do sljedećeg. Mi smo ne znajući ušli u jedan za homoseksualce, ali bila je odlična muzika tako da smo ostali. Razmišljali smo da uđemo i u striptiz klub, ali smo shvatili da jedva imamo novaca za uber do apartmana pa smo odustali.

Ako ste ljubitelj urbanog stila napravite si vremena za šetnju najstarijim kvartom Alfama i umjetničkim centrom LX Factory. Do Alfame se dolazi 28icom (kada vidite koliko je taj tramvaj star i naizgled nesiguran, zahvaljivat ćete se na Zetu). Kad smo šetali Alfamom, vidjeli smo lijepe restorane (koji ne nude fensi tapase), grafite, veš obješen na štriku (što je bilo predobro mojoj prijateljici koja je htjela svaki poslikati) i predivan pogled s dvorca Sao Jorge. Kroz jednu uličicu su bile obješene slike starijih ljudi iz susjedstva što me je potpuno očaralo. Svaki djed koji sjedi u kvartovskom kafiću i karta se, svaka baka koja gleda tog istog djeda s prozora kuće, svi su se smiješili na fotografijama i budili u prolaznicima neku toplinu i povezanost s tim mjestom.

LX Factory je na putu do Belema i prepun je dućana, barova, kafića i restorana. Svaka zgrada je ukrašena grafitima uz koje se svi rado fotografiraju. Cijelo mjesto odiše nekim dojmom kao da je ovo bila industrijska zona koja je propala i koju su hipsteri ukrasili prema svom stilu i ukusu. Pošto je LX Factory u blizini Belema, nakon njegovog razgledavanja se zaputite na Belem toranj. Toranj potiče iz 16. stoljeća i upisan je na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine. Toranj je stvarno predivan jer je izgrađen na moru, tako da na vrhu pogled seže i na drugu obalu Lisabona gdje se vidi Cristo Rei, odnosno skulptura Krista Kralja s raširenim rukama poput onoga u Rio de Janeiru. Kad ste već tamo, posjetite i Mosteiro dos Jeronimos – ipak su tamo izmišljeni pasteli, znači mora bit dobro.

Ako vam ipak nije dosta hodanja po brdovitom Lisabonu, odvažite se na Sintru. To je grad vrlo blizu Lisabona do kojeg možete doći za pola sata vlakom. Poseban je po Serra da Sintra (Gorje Sintra), parku prirode Sintra-Cascais i čarobnoj Palacio Nacional da Pena. Do tog trenutka ćete misliti da ste vidjeli sve portugalske ljepote, ali šarena palača Pena iz 19. stoljeća će vam oduzeti dah. Vjerujte mi da vrijedi čekati sat vremena za ulazak u palaču jer je unutrašnjost jednako velebna kao i sama građevina. Oko palače se prostire ogroman park s nekoliko jezera, jednim omanjim zoološkim vrtom i zelenim prostranstvima na više od 200 hektara zemljišta. A kad shvatite da je to sve bilo u posjedu kralja Fernanda II. i kraljice Marie II., znači samo dvije osobe i toliki posjed, onda se zapitate jeste li stvarno bili toliko ponosni kad ste kupili novu vazu i policu za svoj stan.

Nakon Sintre, pozvale smo uber koji nas je vozio do najzapadnije točke Europe – Cabo Da Roca. Bili smo tamo možda deset minuta. Tamo je toliko puhalo, da su nam skoro sve stvari odletjele. Fotografirali smo se uz znak Cabo Da Roca, nadivili se Atlantskom oceanu i brže bolje pobjegli od neumornog vjetra i stotine Kineza koji su se tamo slikali.

Sad možemo započeti priču o Portu. Iako su u istoj državi, Porto je potpuno drugačiji od Lisabona. Lisabon je veleban i prekrasan grad, ali Porto je mali i puno slađi grad. Što znači slađi? Ni sama nisam sigurna kako to objasniti, ali već u uberu smo pričali s vozačem kao da smo stari znanci, u muzeju smo s prodavačem karata došli do teme noćnog života, u malom dućanu nam je prodavač tražio vina po euro, a u trgovini starih stvari nam je vlasnik pričao o porijeklu svake pločice koju je imao (a vjerujte bilo ih je na stotine). Možda sam na to mislila kad sam rekla slađi. A možda sam mislila i na slatko vino koje smo svaki dan ispijale.

Vina iz Porta su nešto predivno, probali smo i u kafiću čašu vina koja nas je došla šest eura i butelju iz dućana koja je koštala dva eura. Sva vina su im fantastična. Malo jača nego naša, ali svakako ih ne treba miješati. Čisti gušt je bio sjediti u kafiću, polako ispijati vino i odmarati žuljevite noge.

U jednom tako toplom i srdačnom gradu, ipak smo naišli na nešto što nas je vratilo u stvarni okrutni svijet. Posjetili smo izložbu koja se zove Tell the world about us, autora Rune Eraker. Eraker je osmislio tu izložbu nakon što mu je nepoznati zatvorenik u Kolumbiji bez riječi predao mali papirić na kojem je pisala gore navedena rečenica. Autora je ta zamolba potaknula da osmisli izložbu o onima koji su nehumano tretirani, koji su bezrazložno završili u zatvoru, o ženama koje ne smiju reći da su silovane, o političkim aktivistima koji su progonjeni i o svima o kojima se ne priča, a svijet bi trebao znati za njih. Pokraj svake fotografije je stajao kratki opis koji je svakoj osobi dao život, a u posjetitelji probudio veliku tugu i suosjećanje.

Zadnji dan smo ulazili u sve moguće crkve jer smo bili u laganoj besparici, a ovo je bilo besplatno za posjetitelje. S druge strane, našao se koji euro za ručak. Za ručak smo se odlučili na tradicionalno jelo iz Porta – francesinha (što se čita francezinja, a ja sam to zvala frančeska). Ovo jelo uzmite samo ako ste stvarno gladni jer to je nemoguće za pojesti. Francesinha se sastoji od tosteva između kojih je slanina i neko meso, na vrhu jaje na oko, sve je preliveno rastopljenim sirom i namače se u nekoj juhici koja ima okus po juhi od rajčice. E da, dobije se i pomfrit kao prilog – da ne bi netko ostao gladan.

Posljednje i najslađe: plaža Praia Ourigo. Plaža se nalazi do ušća rijeke Doura koja se slijeva u Atlantski ocean. Pješčana plaža, namakanje nogica u oceanu (jer je malo hladan) i Sagres u ruci (taj dan smo nekoliko puta „Sagrešile“).

Latest News

Bezuvjetno uvjetovana ljubav

Nadam se da ste se odmorili od blagdana, ića & pića i čestitanja. Volim blagdane, koji kao da su...

Sarajevo: gorka hladnoća, tekuća nježnost i pokoja baklava

Gradovi i očekivanja Kada govorimo o gradovima kao o turističkim destinacijama, onda teško o njima možemo i misliti van konteksta očekivanja....

“Na kućnu adresu stiže oprano novim Perwollom!”

Dvije sestre Ivana i Simona, odrasle u malom mjestu kraj Čakovca su pokrenule Instagram stranicu koju bi svatko od nas trebao posjetiti....

Zagreb u jednom danu: 10 sklopljenih brakova, 3 razvedena, 22 živorođene djece

Gajeva ulica 27, točnije ZgForum je 17. prosinca postao dom izložbe gradske statistike pod nazivom ,, Zagreb – jeste li znali? /...

Sam u kući sam

Kao klinac sam oduvijek imao želju da me slučajno zaborave i preko noći ostave u velikoj trgovinu punoj hrane i igračaka. Vjerojatno...