8.9 C
Zagreb
Četvrtak, 1 listopada, 2020

MALE ŽENE – Bezuvjetno lijepi film kojemu nešto nedostaje

Must Read

Biblija investiranja: Analiziranje dionica

U prošlom članku smo se upoznali s dionicama i stranicama preko kojih možete postati investitor većih svjetskih...

Kriptovalute – drugi dio: Blockchain tehnologija i pametni ugovori

Nakon prvog teksta o kriptovalutama, u kojem smo se prije svega dotakli izuma i razvoja Bitcoina, u...

Future Scope Open Air: romantično partyjanje pod zvjezdanim nebom

Nakon duže pauze i želje za dobrim beatovima na Jarunu (tik uz skete park) održalo se novo...
Ružica Eterović
Ružica Eterović
Volim pisati tekstove koji istražuju ne samo teme, već i granice stila. Tek odnedavno sam spremna dijeliti plodove svog pisalačkog rada sa širom i užom publikom, Veselim se prilici da to bude na ovom entuzijastičnom i pozitivnom mjestu.

Nisam čitala roman Male žene, niti gledala dosadašnje adaptacije. Stoga su se moja očekivanja od novog filma rađenog prema ovom klasiku bazirala na onome čemu sam se nadala od redateljice Grete Gerwig, čiji opus nešto poznajem, a nešto više i cijenim. Simpatizirajući ga kao osebujan, ekscentričan, blago subverzivan, od Malih žena očekivala nešto barem malo drugačije, možda malo šašavo, možda kontroverzno, pomaknuto ili barem duboko, skandalozno, kičasto, osobito, hihotavo. Sjedila sam i čekala, a onda je film završio.

Kako god, uočavam da je film gotovo pa neumjereno jednoglasno hvaljen. I ja tu ne mogu mnogo. Kao prvo – ne mogu reći da je loš, čak niti da je jedan njegov element manjkav ili problematičan. I ne želim, jer je lijep, fin, dobar i voli život. Ipak, nešto mu nedostaje.

Jo (Saosire Ronan), protagonistica i pripovjedačica, nadarena je spisateljica, iz čije se perspektive plete priča o četiri sestre koje žive s majkom za vrijeme Građanskog rata u drugoj polovici 19. stoljeća u SAD-u, dok je otac odsutan i na ratištu; sve četiri dugokose, lijepih haljina, čvrstih međusobnih veza i mekanih snova. Ono na čemu se bazira narativ, emocije gledatelja pa i vrijednost filma, nisu toliko njihovi karakteri (premda nipošto nezanimljivi), već njihovo zajedništvo. Na tom tragu, moglo bi se tvrditi i da je ovo film o sestrinstvu – štoviše, ako bismo bili primorani, kao nekad za domaću zadaću u osnovnoj školi, odrediti nešto poput poruke ovoga filma, ona bi mogla glasiti – lijepo je imati sestre (a onda valjda i braću). Ove se sestre potiču, spotiču, grle i čupaju, jedna od njih, i to najumiljatija, ne uspijeva preživjeti kraj filma, ali kompleksna mreža odnosa daje im čvrstinu postojanja i sigurnost bivanja. Protagonistica Jo ne želi se udati, već postati spisateljica, topla je, zamišljena, sama sebi odana i najistaknutijeg karaktera u filmu. Glumici Saosire Ronan je redateljica ovdje već drugi put poklonila povjerenja, pošto je Ronan bila protagonistica njezine uspješne coming of age komedije Lady Bird. Megan (Emma Watson) najstarija je sestra koja teži braku i obiteljskom životu. Premda je ne simpatiziram kao glumicu, čak je držim zašiljenom, ukočenom i pomalo štreberskom, točna kao uvijek, ona uvjerljivo utjelovljuje samouvjerenu i sigurnu, moralnu i odanu osobu. Amy (Florence Pugh) je tašta, sklona zavisti, konvencionalno ženstvena i nesretno zaljubljena u Laurieja, koji cijelo život voli Jo. U svemu tome nije neinteresantna, a glumica joj daje konkretne obrise karizmatičnim glasom, umjerenom putenošću i postojanim karakterom. Na koncu, mlada i boležljiva Beth (Eliza Scanlen) mekana je i nježna, zanimljivog izgleda i dirljive slatkoće, a lijepo je iznosi mlada australska Scanlen, koja je nedavno briljirala u sjajnoj potresnoj drami Mliječni zubi, koji se prikazivao na zadnjem ZFF-u.

Glumac  Timothée Chalame kojega u posljednje vrijeme ima posvuda gdje se uživa i radi što se ne smije, od krasnog homoerotskog Call Me by Your Name (2017) do recentnog, ali prilično podcijenjenog A Rainy Day in New York Woodyja Allena, ova se zvijezda u usponu još jednom pokazala kao pogođeni gost, kojega je uvijek poželjno vidjeti na velikom ekranu – lijep poput romantičarskog pjesnika, zbunjen poput tog istog, u ovom je filmu on još i imućan, a uz to i pokretač centralne tenzije među sestrama. Fino odjeven i šarmantno nestašan, sasvim je prikladan je da vizualno figurira kao odmjereni desert dominantnoj ženskoj postavi. Spomenimo i majku Marmee koju igra Laura Dern, nedavno pošteno pohvaljenu u kontekstu filma Marriage Story, za kojeg je zasluženo nagrađena Oscarom. Ovdje je Dern u ulozi veoma različitog, gotovo pa oprečnog karaktera, a njezino oštro lice, tek sitno izmijenjeno, istim značajkama usprkos, sugerira posve druga značenja. Reklo bi se da mu je udahnula novi život. Ukratko, iznimna je glumica ovdje sjajna kao i uvijek. Ne bi se smjela zaboraviti niti prehvaljena Meryl Streep u transforamciji omražene tete Marchi te nema spora da je Streep točna i bez prostora za racionalno utemeljenu kritiku. Dublja čuvstva o njezinoj izvedbi i glumi uopće stoga ovdje ne bih iznosila, pošto bi lako mogla biti napadnuta kao heretična – radije ću ih prije upotrebe dodatno naoštriti.

U ovom filmu, lijepom poput razglednice, blagom poput pejzaža, mekanom poput obitelji i teškom poput nje iste, uživati je istodobno teško i lako.  Lako je zbog opisanih razloga, a teško je ukoliko želimo s njime razgovarati na način na koji ova rubrika, ako je vjerovati njenom naslovu, od njega to traži. Male žene ne provociraju olako na raspravu, na pitanja, a još manje na burne, suprotstavljene interpretacije. Film tako ne donosi lako zadovoljstvo onome koji mu pokušava pronaći ne samo dublja skrivena značenja, znanja, namjere i motive, već i mnogo skromnije – neku ozbiljniju dubinu i težinu uopće. I tu se vraćamo na tvrdnju s početka teksta koja provocira neizostavno pitanje – što mu nedostaje?

Nedostaje mu nešto ili da kažemo ono nešto što bi ga pošteno izdvajalo od svih drugih filmova koje smo dosad gledali, posebno imajući na umu da je bio uvršten među, ustvari mnogo impresivnije, kandidate za Oscara za najbolji film. Nedostaje mu osobitost koja krasi većinu ostalih nominiranih, a koja im se mora priznati, čak i ako nam se nisu nimalo svidjeli (što je vrlo moguće, opravdano i legitimno). Ako je primjerice Parazit imao pomaknutost, Joker psihološku slojevitost, 1917 tehničku superiornost, a Marriage Story tankoćutnost odnosa, pitanje je, što nam u tom kontekstu imaju za ponuditi imale Male žene? Unisono pozitivne kritike će reći – dosad najljepšu, najnadahnutiju adaptaciju klasika i mi ćemo im vjerovati, ali ako je film suditi po njemu samome, što je jedino ispravno (jer uza svo poštovanje predlošku prema kojemu je nastao, film nije njegov dodatak, produžetak niti agent), ako ćemo ga gledati u sebi po sebi i sa sobom, ovo nije djelo za kojega ćemo smatrati da bismo, da ga nismo pogledali, izgubiti nešto suštinski novo, filmski i životno. Osim ako smo zagriženi fanovi romana Male žene. A to je sasvim druga stvar.

Latest News

Krenimo zdravo – vježbe za kralježnicu na poslu i kod kuće

Bez obzira na dob, svi mi ponekad osjetimo bol u kralježnici, a jedan od najčešćih razloga je...

Dragovoljno vojno osposobljavanje

Na gornjoj fotografiji stoje mladi ročnici i mlade ročnice za vrijeme davanja svečane prisege. Prisega se odvija u Požegi pred državnim vrhom,...

Grunge danas, jučer i prije 30 godina

Čuli ste za Nirvanu, a vjerojatno i Pearl Jam. Jeste čuli za Alice in Chains ili Soundgarden? Sjedi pet. No, jel' vas...

HUMORISTIČNE SERIJE KOJE MORATE POGLEDATI!

Ukoliko je naslov napisan velikim slovima onda znate da se ne šalim. Onda znate da je ovo članak kojem se mora pristupiti...

Neobičan apartman – fora alternativa klasičnom smještaju

Volite isprobavati nove stvari i posjećivati nova mjesta? Dosta vam je klasičnih apartmana i hotelskih soba? Želite nešto novo i po mogućnosti...