MARY MAY: Prije koncerta u Vintageu

Must Read

Biblija investiranja: Analiziranje dionica

U prošlom članku smo se upoznali s dionicama i stranicama preko kojih možete postati investitor većih svjetskih...

Kriptovalute – drugi dio: Blockchain tehnologija i pametni ugovori

Nakon prvog teksta o kriptovalutama, u kojem smo se prije svega dotakli izuma i razvoja Bitcoina, u...

Future Scope Open Air: romantično partyjanje pod zvjezdanim nebom

Nakon duže pauze i želje za dobrim beatovima na Jarunu (tik uz skete park) održalo se novo...
Ružica Eterović
Ružica Eterović
Volim pisati tekstove koji istražuju ne samo teme, već i granice stila. Tek odnedavno sam spremna dijeliti plodove svog pisalačkog rada sa širom i užom publikom, Veselim se prilici da to bude na ovom entuzijastičnom i pozitivnom mjestu.

Mary May je jedna on naših najistaknutijih mladih kantautorska nada. Kako je još u svojim počecima ili kako se to zna lijepo reći, njeno vrijeme tek dolazi, ipak ćemo morati čitatelje kratko upoznati s njom. Njezina priča ukratko ide ovako – nakon što je u jednom društvu pustila snimku pjevušenja svog prvog singla u nastajanju, slučajno su je čuli ljudi koji znaju ljude te su je odmah uputili na producenta Marka Mrakovčića, s kojim je u vrlo kratkom roku snimila svoj prvi album. Danas je tako autorica hvaljenog prvijenca Things You Can’t Put Your Finger On za kojeg je bila nomirana za nagradu Porin u kategoriji najboljeg albuma alternativne glazbe u 2018. godini. Sve se to zbilo u roku kraćem od godine dana nakon što je objavila svoju prvu pjesmu.

Da u svome prvom tekstu o Mary ne budem subjektivna jer mi je privatno dobra prijateljica, neselektivno ću citirati kvalifikacije koje Google prve izbacuje na spomen njezinog imena: nova hrvatska kantautorska princeza, jedno od najugodnijih novih imena, vlasnica jednog od najboljih novih albuma u 2018. godini te kao šlag na kraju, autentična glazbenica vrlo visokih dometa.

Kako u srijedu 22.10. Mary May ima oveći koncert sa svojim bendom u Vintage Industrial Baru, ja sam je ulovila između probi, a ona je zauzvrat našla vremena za sladoled, dijeljenje kolača s marcipanom i naš mali razgovor.

R: Budući da te poznajem i privatno, mogu reći da sam se nemalo iznenadila kad sam te vidjela na sceni. Gotovo da te nisam mogla prepoznati i da nisam znala tko si, to si bila neka druga ti. S druge strane, to što sam vidjela mi se činilo jako autentičnim. Ima li ti smisla to što govorim?

M:  Rekla bih da neki dijelovi moje osobnosti izlaze van drukčije u različitim situacijama, izvedba je pritom definitivno jedna situacija koja je specifična, neobična i unikatna, a najveći broj ljudi niti nema priliku iskusiti takvo što. I mene je iznenadilo kako se nosim s tim i kako se osjećam u tome, u mojoj glavi je prijeđen jako velik put od prvog nastupa do sada i borba je uvijek u smjeru pitanja: “Jesam li dovoljno dobra, je li ovo ljudima dovoljno dobro, je li njima sada dosadno, što ja uopće radim, je li ja zaista pjevam, je li ovo normalno?” To je taj jedan spektar misli, a onda imam i drugi u kojem sam više u modusu – ja sam što jesam, nemam potrebe niti razloga svidjet se drugim ljudima, tek onda kada sam ja ono što jesam sa svim svojim manama i vrlinama, tada mogu doista doprijeti do ljudi. Još uvijek se kolebam između prvih i drugih misli pa ne mogu reći da sam konačno prešla na drugu obalu, još uvijek u samo jednom nastupu mogu prijeći put od onog brine me što drugi misle do drugog ekstrema u kojem me to uopće brine, nego mi je najviše stalo do toga kako se ja osjećam, osjećam li se s bendom, komuniciramo li dobro i je li glazba koju radimo lijepa.

R: Često čitam kako u tvojim intervjuima, kada govoriš o svojim glazbenim počecima, tvrdiš da ti je glazba „samo došla“. Zvuči jako romantično, ali kako sam ja na tom tvom putu bila prisutna, mogu posvjedočiti da je doista tako i bilo. Obzirom na to, imaš li kakav savjet za nekoga tko se želi baviti glazbom ili nečim sličnim? Je li tvoja priča da je stvar spontane prirode i da ustvari nema savjeta ili ipak imaš neki?

M: Dobro si rekla da je savjet da nema savjeta, to jest, ja ga barem ne znam. Ipak, mislim da je jako bitno uzeti u obzir individualnu priču iza svega. Istina je ovo što si rekla u uvodu, ali postoji jedan dio koji nije ispričan. Činjenica je da sam od malena pisala pjesme i pokazivala interes za to i to kroz osnovnu i srednju školu. U srednjoj sam školi pisala poeziju na hrvatskom jeziku, a na engleskom sam jeziku pisala pjesme koje sam uglazbljivala, sve do jednog trena kada sam prestala sa svim tim. Detalji toga su osobni, no u svakom slučaju, u narednih dvanaest godina sam se potpuno udaljila od toga nečega što je meni bilo potpuno prirodno i s čime sam odrastala. Sve do jednog trena u životu kad me našao jedan događaj koji je po svojoj prirodi bio takav da je “vratio moje postavke na tvorničke“. Tako da kad kažeš – “tebi je to došlo niotukuda”… i da i ne. Točnije bi bilo reći da su stvari u meni bile zaključane, jer sam ustvari uvijek imala to neko poetsko nagnuće, a kad su se vrata otključala, te su stvari potekle van i od tada one nisu stale.

R: Tvoj način rada je međutim ostao u toj spontanosti?

Ljudi rade na različite načine. Postoje ljudi koji važu svaku riječ i to je isto ok. Ali ja ne znam drugačije, nemam vještinu ni znanja da radim drugačije.  Što se tiče pjesama koje pišem, to ide otprilike ovako –  osjetim nekakvu potrebu, osjećaj u svom tijelu i znam da jedino što mi može pomoći su prazan papir i olovka ispred mene. Ja otvorim taj prazan papir i čak u trenu kad stavim olovku na papir, ni tada ne znam što ću napisati. Onda mi dođe ta prva riječ i pjesma izađe van od početka do kraja, takva kakva jest. Najčešće ostane nepromijenjena, eventualno nakon par dana, kad je ponovno pročitam, izmijenim riječ, dvije ili nekakav zarez. Evo sad već nisam ništa napisala nekih dvadeset dana, možda i mjesec i zbog toga se osjećam čudno, ali ne znam drugačije. Kad na silu otvorim bilježnicu da krenem pisati, gledam u taj papir i jednostavno ne znam što bih sa sobom.

R: Neki umjetnici međutim navode šetnju prirodom ili slično kao poticaje za inspiraciju.

M: Ja osobno ne vjerujem u te stvari, ali samo govorim iz svojih cipela. Za mene ne postoji ono što te najviše inspirira. Jednostavno sve što vidim, sve što se događa oko mene, ništa nije manje ili više pogodno biti mi inspiracija.

R: Zvuči divno, njeguje tu romatičarsku sliku umjetnika.

M: Ali s druge strane, da si ti meni došla i rekla – napiši pjesmu o putovanju, dat ću ti milijun dolara, ja bih ostala bez novca jer najvjerojatnije ne bih mogla napisati ništa.

R: Imaš li uopće neku ambiciju u budućnosti se potpuno posvetiti glazbi i baviti se isključivo glazbom? Obzirom na način na koji stvaraš, možda bi upravo to stvaranje pod egzistencijalnim pririskom za tebe predstavljalo kompromis?

M: Razmišljala sam o tome i općenito većina ljudi mašta o tome što bi bilo kad bi bilo. Činjenica je da ja realno doista ne znam kako bi se na mene reflektiralo kada bih se bavila samo glazbom. Sigurno je da bih u nekim aspektima prosperirala, ono što mi konkretno prvo pada na pamet jest da bih imala više vremena za vježbanje sviranja gitare. S druge strane, znam da bi to donijelo neke nove stresore, npr. vezano uz egzistenciju, koji bi posljedično mogli utjecati na kreativnost, možda bi je i zgušili. Tako da trenutno nemam plan vezno uz to što bih htjela za primjerice dvije godine, osluškujem sebe i dajem sve što mogu u stvarima do kojih mi je stalo te promatram što se događa.

R: Nerijetko iznosiš svoje stavove o društvenim pitanjima na društvenim mrežama i znaš biti dosta strastvena i odlučna kod isticanja stavova. Premda su tvoje pjesme po senzibilitetu zasad suprotne od nekakve aktivističke priče (što se meni osobno sviđa i tvoj senzibilitet vidim u tome gdje si sada), je li te ikad kopkalo da taj tip stavova ugradiš u glazbu? Jesi li ikad osjetila taj poriv?

M: Imam već sada dvije pjesme koje su moj komentar stanja u društvu, a to su On A Wednesday i Song for Eunice Kathleen.

 R: Ali kod tebe je to nekako suptilno…

M: Tako je. Opet se vraćamo na to da ja ne pišem pjesme programatski u smislu da ću reći – već danima sam uzrujana jer je ministrica rekla “to ti je tako u obitelji”, pa ću napisati pjesmu o tome. Meni dođe nešto, za što mi je sasvim jasno s čim je povezano, ali to na van ne mora biti jasno. Moje pjesme nikad nisu toliko direktne, već su dosta metaforične, što najviše osjetim u poeziji koju pišem na hrvatskom jeziku. Ali mislim da je tim više prostora da ljudi koji ih slušaju sami nađu neko svoje iskustvo u tome.

R: Ajmo sad malo o tremi. Sjećam se da si imala dosta problema s njom kad si ozbiljnije krenula s glazbom. Kakvo je stanje sada po tom pitanju?

M: Pa trema se promijenila i počela sam je gledati kako u udžbeniku pišu u tremi, to je za mene uzbuđenje koje me tjera na veću fokusiranost. Isto tako, u situaciji kada zaboravim neki stih, što se dogodilo nekoliko puta, se nevjerojatno dobro snađem, prijeđem preko toga kao da se ništa nije dogodilo. Premda mi samo razmišljanje o tome stvara stres, o situaciji kada do toga doista i dođe, to mi bude nešto normalno. Tako da mi je trema postala saveznik.

R: Sigurno ti u tome svemu pomaže i bend.

M: Točno, i želim naglasiti da mi jesmo bend, a ne nekakvi prateći muzičari i ja, smatram ih nezamjenjivima. Primjerice, recimo da sad pred koncert u srijedu imamo situaciju da Luka kašlje i da se on na dan koncerta probudi s temperaturom četrdeset i unatoč najboljoj volji ne može nastupati, ja bih otkazala koncert. Isto vrijedi za svakog drugog člana benda.

R: Pa naravno, koncert u srijedu, red je da ga spomenemo za kraj. Ovo je, ako se ne varam, jedan od vaših većih nastupa.

M: Što se tiče veličine prostora, to je dosad naš najveći koncert, a i Vintage je kultno mjesto u Zagrebu. Evo baš sam došla s probe i složni smo u stavu da toj činjenici veličine ne dajemo neki poseban značaj jer poanta je svirci, a ne u tome ima li u publici 2, 202, ili 1002 ljudi.

R: Znači nema straha od publike?

M: Nedavno sam doživljela iskustvo svirke bez publike kad sam odradila jedno takvo snimanje i to mi je, moram priznati, bilo jako teško, osjećala sam se ispijeno, nemotivirano i užasno čudno. A publika te uvijek hrani svojom prisutnošću, makar stajala nepomično. Isto tako, publika mi nije najvažnije mjerilo je li nešto dobro, a to me naučio moj bend, naša sinergija i suradnja. Mi točno znamo kakvi smo u kojem trenutku. A što se tiče publike, ako se oni odluče prepustiti, onda nam daju dopuštenje da odvedemo stvari još dalje i mogu nas gurnuti samo na bolje. Nemam problem niti s time da se u publici priča, o čemu inače ima dosta rasprava u glazbenim krugovima, u smislu koliko to izvođača smeta. Ja osobno to ne smatram nekakvim disrespectom. No da, u načelu, publika te dosta diže.

R: Imaš li onda kakvu kratku poruku za dragu publiku za kraj?

M: Pa pozvala bih ih da dođu na koncert ako su otvoreni prepuštanju i tome da stvorimo nešto zajedno.

R: Lijepo, Mary. Hvala i vidimo se u srijedu.

M: Hvala, do srijede!

Latest News

Krenimo zdravo – vježbe za kralježnicu na poslu i kod kuće

Bez obzira na dob, svi mi ponekad osjetimo bol u kralježnici, a jedan od najčešćih razloga je...

Dragovoljno vojno osposobljavanje

Na gornjoj fotografiji stoje mladi ročnici i mlade ročnice za vrijeme davanja svečane prisege. Prisega se odvija u Požegi pred državnim vrhom,...

Grunge danas, jučer i prije 30 godina

Čuli ste za Nirvanu, a vjerojatno i Pearl Jam. Jeste čuli za Alice in Chains ili Soundgarden? Sjedi pet. No, jel' vas...

HUMORISTIČNE SERIJE KOJE MORATE POGLEDATI!

Ukoliko je naslov napisan velikim slovima onda znate da se ne šalim. Onda znate da je ovo članak kojem se mora pristupiti...

Neobičan apartman – fora alternativa klasičnom smještaju

Volite isprobavati nove stvari i posjećivati nova mjesta? Dosta vam je klasičnih apartmana i hotelskih soba? Želite nešto novo i po mogućnosti...