MARY MAY U VINTAGEU: Skromna čarolija ili nepretenciozna terapija

Must Read

Biblija investiranja: Analiziranje dionica

U prošlom članku smo se upoznali s dionicama i stranicama preko kojih možete postati investitor većih svjetskih...

Kriptovalute – drugi dio: Blockchain tehnologija i pametni ugovori

Nakon prvog teksta o kriptovalutama, u kojem smo se prije svega dotakli izuma i razvoja Bitcoina, u...

Future Scope Open Air: romantično partyjanje pod zvjezdanim nebom

Nakon duže pauze i želje za dobrim beatovima na Jarunu (tik uz skete park) održalo se novo...
Ružica Eterović
Ružica Eterović
Volim pisati tekstove koji istražuju ne samo teme, već i granice stila. Tek odnedavno sam spremna dijeliti plodove svog pisalačkog rada sa širom i užom publikom, Veselim se prilici da to bude na ovom entuzijastičnom i pozitivnom mjestu.

Ove srijede, 23. 10., Vintage Industrial Bar je bio više nego ugodno popunjen, gotovo u potpunosti. Dogodilo se ono što Mary, ako je dobro shvaćam, od nas i  „potražuje” u pjesmi On a Wednesday – valja se prepustiti zovu lakoće postojanja koji neki zovu i svojom istinom, iako on nije poslan u za to predviđeno vrijeme (tada uostalom i ne bi bio ono što jest).

Uz neznatno kašnjenje, baš po mjeri, bend je otvorio priču s prskutavom, hitoidnom A Lot, koja budi i upozorava da je koncert počeo. Otvaranje nas je zateklo poluspremne, s prigušenom željom za melankoličnijom Never Fixed Nobody, pjesmom iskrenog mirenja s činjenicom nemogućnosti utjecaja na srž drugog bića. Slijedi New Song, koja ponajbolje oslikava nepretencioznost i lakoću stvaranja autorice. Pošto ne do kraja planirana (odluka o izvedbi je ovisila o uspjehu zadnje probe), niti očekivana, Save Your Prayers stiže kao poklon u pravo vrijeme. Potom nailazi suptilno ohrabrujuća On a Wednesday, koja najfinijim jezikom govori, grubo rečeno, “a zašto ne sad” te je kao što otprilike rekosmo, vrlo prigodna u najdubljem smislu riječi. Nižu se Somewhere else i Just Fine, obje lagane i gotovo pomirljive.

From home izmješta od doma i vraća nas njemu, suvišno je reći metaforičkom domu te dođe i kao prijeko potrebna, autentična zamjena za već izlizane imperative „pronaći sebe” ili „idi tamo gdje pripadaš”, budući da su ovi već prestali išta značiti. Mekana Birdie se nadovezuje, uljuljkava i miluje.

Idilu pravodobno razbija Black Porsche, ako se ne varam manje zapažena stvar, meni osobno najdraža s prvog albuma – da smijem, rekla bih da njeguje zdravi mazohizam, a ovako ću reći da, nasuprot tako čestim vulgarnim, nerafiniranim prikazima autodestruktivnih impulsa u glazbi i umjetnosti općenito, ova pjesma istodobno gura prst u ranu i liječi je. Kontrabalans daje Grpwn Girl, slaveći djetinjstvo kao san, ali i san u kojem su se autorici ukazali glavni stihovi, činjenica je to s kojom nas Mary upoznaje na koncertu te ju podcrtava dodatnim ponavljanjem ključnih stihova.

Na „službenom” kraju je, već s prvim taktovima singlea prvijenca Softest Tune bilo jasno da se radi o hitu  koji nije slučajno izabran za zatvaranje koncerta – publika je najtemperamentnije reagirala baš na tu stvar, što je Mary komentirala s dozom pritajene uvrijeđenosti spram drugih, jednako vrijednih pjesama, no i s neskrivenim ponosom. Zatim je uslijedilo je nešto kao bis. Naime, dok su kolege iz benda poslije „zadnje” pjesme krenuli prema stepenicama, ne bi li prizvali standardnu proceduru prema kojoj publika vapi za novom pjesmom, a bend se kao premišlja, da bi na koncu popustio, Mary je (inače poznata kao protivnica suvišne birokracije), odlučila dokinuti tu, kako bi ona vjerojatno sama rekla – šaradu te poklonila Song for Eunice Kathleen, pjesmu posvećenu Nini Simone.

Tako bis donosi izvedbu sjajniju od sjajnoga, ako ne i ponajbolju te večeri, onda svakako među dvije-tri najsnažnije među onima koje su se došle pokazati ove srijede.

Ne samo zato što su nove i možebitno najavljuju novi smjer kretanja, već stoga što su se u oštroj konkurenciji istaknule jednom dosad neviđenom kvalitetom, Save Your Prayers i Song for Eunice Kathleen zaslužuju posebnu pažnju. Ako je ono što smo čuli na Things You Can’t Put Your Finger On odlikovano suptilnom melankolijom i tihim dubinama, ove najavljuju neke jednako duboke, no intenzivnije dubine.

Red je da na ovom mjestu predstavimo i bend, ne samo zato što je to pristojno, nego i jer oni to svejedno zaslužuju. Čine ga dječački, no s razlogom samouvjereni Luka Čapeta na gitari, suvereni Borko Rupena na bubnjevima, samozatajni Marin Živković na saksofonu te Marka Ferlan na kontrabasu, kojim je bend tek odnedavno obogaćen, a koji se naočigled vrlo lijepo snašao na zajedničkom nastupu. Taj im je zvuk, kako je jednom spomenula Mary, upravo nedostajao, a može se dodati da se i golemi instrument vizualno i energetski izuzetno dobro uklopio. To neće biti slučajno, jer on daje nešto ukorijenjosti i topline, čime prati ono što je inherentno stvaralaštvu Mary May.

Općenito, toliko su vješti, a razigrani, uigrani, a opet slobodni i sve je to toliko jasno da nije potrebno baratati stručnim znanjima i učenim terminima kako bismo bili samopouzdani u toj prosudbi. Hoću reći, da bismo samouvjereno tvrdili da su sjajni, nije nam nužan nekakav autoritet, muzičko obrazovanje i formalna znanje. To je zato što oni, jednako kao i Mary, govore prvo onome čemu se treba prepustiti, a tek onda onome što valja naučiti.

Kao o neizostavnom sukreatoru događaja, red je nešto reći o publici, koja je ovoga puta bila u ulozi visoke razine. Osim što smo ustanovili da je bila brojna, popunivši prostor dovoljno da možemo govoriti o punom Vintageu, treba još jednom istaknuti da je popunjenost bila upravo ugodna. Bilo je ugodno iznenađujuće kako su mekano i lagano, prisutno i upućeno, a opet s dozom (nužne) introverzije sudjelovali u događaju. Sveukupno, kao još jedan od savršeno ugođenih instrumenata.

Kao zajednički nazivnik cijelog iskustva, i ovaj put mi se, kao i uvijek kad odem na koncert ovog benda, (a onda valjda i Maryinog opusa) nameće ljekovitost. Tada mi redovito zasmeta taj termin, jer mišljenja sam, što Mary i potvrđuje (vidi intervju objavljen 22.10.2019.) da njezina glazba nije programatska te da nastaje iz nepatvorenog nadahnuća, nema pretenziju izvršiti nikakav utjecaj nad nama, niti od nas što traži.

Ipak, dok se ne smisli novi termin za ovaj utjecaj, neka ljekovitost ostaje odgovarajući za ovo iskustvo. Osim ako netko ima bolji prijedlog za to kako govoriti o glazbi koja priča o dubinama, a možda i ponorima, posve točno, a mi to slušamo sasvim pomireni.

Autor slika – Robert Pavić/ravnododna.com

Latest News

Krenimo zdravo – vježbe za kralježnicu na poslu i kod kuće

Bez obzira na dob, svi mi ponekad osjetimo bol u kralježnici, a jedan od najčešćih razloga je...

Dragovoljno vojno osposobljavanje

Na gornjoj fotografiji stoje mladi ročnici i mlade ročnice za vrijeme davanja svečane prisege. Prisega se odvija u Požegi pred državnim vrhom,...

Grunge danas, jučer i prije 30 godina

Čuli ste za Nirvanu, a vjerojatno i Pearl Jam. Jeste čuli za Alice in Chains ili Soundgarden? Sjedi pet. No, jel' vas...

HUMORISTIČNE SERIJE KOJE MORATE POGLEDATI!

Ukoliko je naslov napisan velikim slovima onda znate da se ne šalim. Onda znate da je ovo članak kojem se mora pristupiti...

Neobičan apartman – fora alternativa klasičnom smještaju

Volite isprobavati nove stvari i posjećivati nova mjesta? Dosta vam je klasičnih apartmana i hotelskih soba? Želite nešto novo i po mogućnosti...