“NEMAJU SRAMA”: Kauboji i indijanci

Must Read

Biblija investiranja: Analiziranje dionica

U prošlom članku smo se upoznali s dionicama i stranicama preko kojih možete postati investitor većih svjetskih...

Kriptovalute – drugi dio: Blockchain tehnologija i pametni ugovori

Nakon prvog teksta o kriptovalutama, u kojem smo se prije svega dotakli izuma i razvoja Bitcoina, u...

Future Scope Open Air: romantično partyjanje pod zvjezdanim nebom

Nakon duže pauze i želje za dobrim beatovima na Jarunu (tik uz skete park) održalo se novo...
Bruna Perica
Bruna Perica
Osim strasti prema pisanju i istraživanju, volim putovanja i druženja. San mi je živjeti pokraj mora te svako jutro na balkonu piti kavu, pisati i uživati u pogledu.

Kada govorimo o radu s djecom uvijek ističemo koliko je to čaroban posao i kako mi više naučimo od djece nego ona od nas, kako taj posao ispunjava na nekoj višoj razini… bla bla bla. Taj posao bi bio odličan da se mogu baviti sa samo jednim ili dva djeteta. U mom slučaju, ja sam se nekoliko puta tjedno suočavala s vrtićkom grupom od 15 i više djece. I to ne u nekoj igraonici, na zatvorenom i ograničenom prostoru, nego na velikom imanju gdje jedno dijete može zalutati i u meni stvoriti mini srčani udar. Ali krenimo ispočetka. Bio je to moj prvi put da sam radila kao animator na vrtićkom izletu na konjičkom imanju.

Autobus s djecom je stigao taman kad je konobar nama animatoricama donio kavu na stol. Došli su pola sata prerano, ali nitko te ništa ne pita, nego eksaš kavu, potisneš želju za wc-om i staviš osmijeh na lice. Među sobom se dogovaramo tko će preuzeti prvi autobus, a tko drugi i mene je zapao drugi koji zapravo još nije ni došao. Ipak sam mogla popiti kavu na miru. Uz mene je bila još jedna animatorica koja je već više puta radila na ovim izletima, pa me je tješila činjenica da će mi pomoći ako nešto neću znati. Čekali smo već nekih pet minuta, a ja sam cijelo vrijeme strepila.

Kad su djeca počela izlaziti iz autobusa i formirati red držeći se po dvoje za ručice, ja sam pogledala u svoju kolegicu, a ona je samo slegnula ramenima. Naravno da šuti, naravno da ja sad moram govoriti onim groznim dječjim glasom i pretjerano nasmijanim licem. „Jeste dobro putovali?“ započela sam s najočitijim pitanjem. Bilo je tu svakakvih odgovora i svi su govorili u glas što mi je bilo čudno jer sam mislila da će biti sramežljivi pred nekim nepoznatim. Taj dan sam naučila: djeca nemaju nimalo srama.

Kolegica je preuzela prvu grupu, a ja sam drugu koja se zvala Loptice. Predstavila sam im se i rekla im da me moraju cijelo vrijeme slušati i pratiti inače se poslije neće moći presvlačiti u kauboje i indijance – što je bio vrhunac ovog izleta. Imali smo western temu izleta i sve je bilo napravljeno da bi se oni osjećali kao da su na Divljem zapadu. Započeli smo hodati, a onda mi je prišla jedna od teta. „Znate, nije dobro da im govorite da će se nešto loše dogoditi ako ne slušaju. Morate biti pozitivni s njima i radije recite da će dobiti neku nagradu, a ne kaznu“, savjetovala me teta. Vjerojatno je imala najbolje namjere kad mi je to govorila, ali ja sam samo čula „krivo radiš svoj posao“. Nažalost, to nije bila najgora stvar koju mi je rekla jer je u sljedećem trenutku nadodala: „Sam pazite, ovo dijete ima poremećaj pažnje, a ona djevojčica dijabetes. Tako da malo pripazite na njih i ovaj dečko na početku i onaj na kraju, oni rade probleme kad su zajedno, pa ih probajte razdvojiti.“ U glavi mi se odmah prikazala slika požara i djece koja trče oko mene i plaču i viču, a ja radije biram skočiti u požar nego riješavati trenutnu situaciju. Još jednom sam pitala koje dijete ima dijabetes, a ostalo ću se valjda snaći.

Došli smo do mjesta gdje ostavljaju svoje stvari. Druge grupe su se već raspremile i počele jesti svoje grickalice i slatkiše, pa sam ja rekla Lopticama da učine isto. Pogledom sam tražila svoju kolegicu s kojom sam čekala autobus, ali nigdje je nisam vidjela dok je njezina grupa bila bez animatorice. Odlučila sam otići i do druge grupe i predstaviti se da tete ne bi pomislile kako ih nitko ne čuva. Rečeno nam je da tetama predložimo da sjednu na kavu i da ćemo se mi brinuti od sada za djecu, pa sam to i napravila. Tete su pričekale uvodni govor „šerifa“ imanja i nakon toga otišle na kavu i cigaretu. Zavidno sam ih gledala, ali sam brzo navukla smiješak na lice i odlučila izvući najbolje iz ovoga.

Ubrzo sam detektirala svoju kolegicu, ona je vodila jednog od ponija na kojima su djeca jahala. Zar bi se ja sad trebala brinuti o skoro 30 djece, o dvije vrtićke grupe? Nažalost, nitko me ne pita želim li ja to ili ne – moram. Sljedećih desetak minuta svi su jeli i pili sokiće, pa je bio kakav takav mir. Tada sam prvi put bila sretna što radim s djecom jer sam vidjela nešto predivno. Svi u međusobno dijelili svoje grickalice, čak su i mene ponudili. Samo su dolazili jedan do drugoga i mijenjali se čips za smoki ili čokoladicu za keks. Kad su uzimali, uzimali su po jedan smoki što mi je bilo simpatično jer ja uvijek uzmem šaku toga. Prestali su biti slatki kad su spremili grickalice i stali u red za jahanje ponija.

Svi su htjeli biti prvi, svi su htjeli nositi kaubojski šešir koji su nosili samo oni koju su jahali (jer smo imali samo tri takva). Nikako ih nisam mogla smiriti. Pokušala sam sa podmićivanjem pa sam govorila ako će biti dobri, poslije će glumiti kauboje i indijance, ali nije ih to pretjerano smirilo. Razgovarala sam s njima koliko god sam mogla, ali nisam mogla obuhvatiti tridesetak djece u jedan razgovor. Pitala sam ih žele li biti kauboji ili indijanci i u želji da mi svatko kaže odgovor samo su krenuli prema meni ne bi li mi prvi rekli svoj odgovor. Najgore je bilo kad su ustali, onda sam osjećala da gubim kontrolu nad njima.

Osjećala sam se kao prava novinarka jer sam izmišljala toliko pitanja samo da ih zabavim. „Kako bi ste vi nazvali svojeg konja?“ pitala sam ih. „Ja već imam konja i zove se Megi“ vikala je jedna djevojčica. „Ja bih ga nazvao Luka jer se tako zove moj najbolji prijatelj“ ubacio se jedan dječak, dok je drugi došao do mene i započeo: „Ja bih ga nazvao, ovaj… hmmm, ja bih ga nazvao, ovaj, kako se kaže…“ Nije mi znao reći, ali njih uopće ne dira ako ne znaju odgovor, dovoljno mi je samo da obratim pažnju na njih. Ubrzo sam shvatila da ne mogu zadržati pričom onu djecu koja su bila gotova s jahanjem jer se nisu više bila ushićena što ih čeka ta zabavna aktivnost. Pozvala sam druge animatorice i zamolila ih da odu s drugom djecom na livadu. Vidjela sam da se to njima nije sviđalo, ali nisu ništa rekle jer su vidjele u kakvom sam škripcu.

Nakon nekog vremena izredali su se na jahanju, pa samo mogli krenuti u obilazak s vlasnicima imanja. Tu se stvorio jedan vrlo zahtjevan zadatak, a to je skupiti svoju grupu s livade gdje su se promiješali s drugim vrtićem. Glasno sam zvala Loptice dok nisam shvatila da se jedna grupa iz drugog vrtića zove isto tako. Došlo mi je da sjednem na travu i plačem. Vidjela sam da vlasnik imanja nestrpljivo čeka mene i djecu, ali znala sam da će ovo prikupljanje trajati još neko vrijeme. Hvala Bogu, došle su tete, pa su djeca lagano dolazila do njih jer su im poznata lica. Vikala sam Loptice po cijeloj livadi, ali na prebrojavanju je nedostajalo jedno dijete. Ubrzo mi se pridružila i kolegica koja je vodila ponije, pa smo počele trčati po livadi i tražiti to jedno zalutalo dijete.

Dijete je čučilo iza nekog grmlja koje je bilo na kraju livade. „Hej, pa gdje si ti nama? Zašto si tu sam, zvali smo vas sve da se skupite jer idemo sad gledati konje“, nježno sam mu govorila. Mali je počeo plakati, pa mu je kolegica pružila ruku da ga pomakne iz tog grmlja. Kad nam se približio, imali smo što i vidjeti, to jest namirisati. Dječak je dobio proljev, što je aktiviralo refleks na povraćanje kod moje kolegice. Brzo je otrčala iza obližnjeg drva i povratila dok sam ja smireno pokušala disati na usta. „Kako se to dogodilo?“, nisam ni uspjela završiti pitanje, došao mi je isti refleks kao i kolegici. Suzbila sam nagon da povratim i primila malog za ruku da ga odvedem do tete. Kad sam s ostatkom grupe krenula u obilazak štale, miris nije bio ništa ugodniji. Prisjeo mi je ručak koji je slijedio iza obilaska.

Nakon obilaska i ručka, ostala je još samo posljednja aktivnost presvlačenja u kauboje i indijance. Tu je nastao kaos jer, naravno svako dijete se želi prvo presvući. Na livadi su se sve grupe izmiješale, a druge animatorice i ja smo pokušale provesti neke od planiranih igara, samo što je većini djece zabavnije besciljno trčati s plastičnim pištoljima u rukama. Jedna od igara koja je uvijek pun pogodak je povuci – potegni. Igraju dječaci protiv djevojčica ili vrtić protiv vrtića kao u ovom slučaju. Uže je jako dugačko i čvrsto, tako da je sa svake strane bilo po dvadesetak djece koja su neumorno vukla, iako smo im sto puta rekle da stanu dok se svi ne namjestimo. Jedan mali je bio posebno zločest i vukao je uže svaki put kad sam mu okrenula leđa. Primila sam uže i rekla mu da prestane vući, a on se na to samo osmjehno i nastavio vući. Njegov primjer su i drugi pratili tako da sam čvrsto primila uže, potegnula ga dalje od njega i rekla: „J***m…“ – ‘u’ je bio jedva čujan, ali svi su znali što sam rekla. Samo sam molila Boga da netko ne ponovi što je upravo čuo. Unaoč tome što to nije prikladno za dječje uši, imalo je učinka jer je dijete lagano raširilo oči i prestalo vući. Gledao me pomalo zbunjeno jer vjerojatno nije mogao vjerovati što sam rekla. Nisam ni ja.

Latest News

Krenimo zdravo – vježbe za kralježnicu na poslu i kod kuće

Bez obzira na dob, svi mi ponekad osjetimo bol u kralježnici, a jedan od najčešćih razloga je...

Dragovoljno vojno osposobljavanje

Na gornjoj fotografiji stoje mladi ročnici i mlade ročnice za vrijeme davanja svečane prisege. Prisega se odvija u Požegi pred državnim vrhom,...

Grunge danas, jučer i prije 30 godina

Čuli ste za Nirvanu, a vjerojatno i Pearl Jam. Jeste čuli za Alice in Chains ili Soundgarden? Sjedi pet. No, jel' vas...

HUMORISTIČNE SERIJE KOJE MORATE POGLEDATI!

Ukoliko je naslov napisan velikim slovima onda znate da se ne šalim. Onda znate da je ovo članak kojem se mora pristupiti...

Neobičan apartman – fora alternativa klasičnom smještaju

Volite isprobavati nove stvari i posjećivati nova mjesta? Dosta vam je klasičnih apartmana i hotelskih soba? Želite nešto novo i po mogućnosti...