Nikad u životu nisam proslijedio čokoladu ili bombonijeru

Must Read

ZG Zoo: Zagrebačka filharmonija oduševila ljude i životinje

S Labuđeg otoka u Zoološkom vrtu grada Zagreba: Zagrebačka filharmonija oduševila ljude i životinje

5 alternativnih mjesta u okolici Splita za dnevni izlet

Poput mnogih drugih šokantnih saznanja o sebi i o životu do kojih smo možda došli tijekom krize...

Jednostavnim koracima napunite baterije

Uz malo truda na korak ste do zdravlja i sreće. Šetnja je najjednostavnija i najprirodnija kretnja kojom...
Avatar
Leon Zrile
Vječni tragač za smiješnim, zbog čega na život nikad ne gledam ozbiljno. Volim hranu, birtije, bicikliranje i filmove. Sklon pretjerivanju u svemu od navedenog.

Znate onu Kishonovu priču u kojoj on i žena otvore bombonijeru koju su nedavno dobili na poklon i vide da je već napola pokvarena i naljute se na ljude koji su im to poklonili jer je to bio znak da je proslijeđena? Krenu istraživati kad je zapravo kupljena i ispadne da je proslijeđena desetke puta, a na kraju se pokaže da su i oni jednom davno proslijedili tu bombonijeru koja im se sad vratila poput karme s lošim okusom?

E, ta priča. Meni je baš dobra kao uostalom i sve što je Kishon ikada napisao. Međutim, iako mi je bila dobra, nisam se mogao poistovjetiti s njome. Naime, ja slatkiše ne prosljeđujem niti čuvam. Ja ih požderem prvom prilikom. Zato je Božić oduvijek bio težak za mene. A i ja bih oduvijek bio težak za Božić. Naša težina je uzajamna. Previše čokoladnih delicija u ovo doba godine.

Jedino što bih teoretski mogao proslijediti je marcipan kojeg ne mogu smisliti ili bilo kakav slatkiš s alkoholom jer ni to ne mogu smisliti. Čokolada posebno, DA. Alkohol posebno, DA. Čokolada s alkoholom, NE. Neki poredak u prirodi se mora poštovati, kvragu!

Ali ni njih ne prosljeđujem nego ih ritualno spalim. Kakva bih ja to bio osoba da svojoj familiji i prijateljima proslijedim slatkiš za koji je valjda svima jasno da je odvratan?

Divim se ljudima koji dobiju čokoladu na poklon i onda im ona stoji u špajzi tjednima ili mjesecima sve dok ne dođu gosti i onda je otvore za goste i ako sam i ja među gostima ta čokolada junački pogine.

U našem kućanstvu nijedna čokolada ne može preživjeti duže od 24 sata. Da odmah obranim ženu, problem je u meni, a ne u njoj. Zato nikad nemamo ništa u kući za goste jer nam je jednostavno nemoguće stvoriti zalihe bilo čega. Definitivno nismo gost-friendly. Eventualno ghost-friendly.

Vjerojatno postoji neki medicinski termin koji označava osobu koja mora požderati sve slatko u kući što je prije moguće jer si ne može pomoći, ali ja ga ne poznajem pa ću samo napisati da sam požderuh.

Ako dobijem bilo što slatko od bilo koga, to nestane najkasnije idući dan. Ako kupim nešto za goste, a gosti ne pojedu ništa od toga, to nestane najkasnije idući dan.

Ali nije da se ja ne trudim. Uvijek krenem s namjerom da ostavim fensi čokolada za neku posebnu priliku i čvrsto odlučim da je neću pojesti. Ali problem je u mojem mozgu koji vrlo često radi protiv mene.

Ponekad mislim da sam ja samo žrtva svojih impulsa i nagona. Da “ja” ne odlučujem ni o čemu, nego samo slijedim kemijske procese u svom mozgu. “Ja” sam kao neki predsjednik bez ovlasti koji samo na papiru vlada svojim neuronima, a u stvarnosti nemam nikakvu moć nad podivljalom ruljom koja vodi glavnu riječ u mojoj glavi.

I zato se u meni konstantno odvija borba dobra i zla. Ja sam dobar, ali moji neuroni su zli. Ponekad pobijedim ja, ponekad oni. Podsjeća na jednu pjesmu od Krankšvestera čiji naslov vjerojatno nije primjeren ovom portalu. Ali dobra je pjesma.

Zamišljam da ta borba ide ovako nekako u mojoj glavi:

Stojim na nekom nezamislivo velikom trgu na kojem se nalaze svi moji neuroni, njih 100 milijardi (umanjenih za broj onih koje sam uništio alkoholom). U ruci držim čokoladu koju sam upravo dobio za poklon i govorim svojim podanicima da je nećemo pojesti nego da ćemo je ostaviti za goste. Tražim ih da kleknu i pokore se mojoj zapovijedi. I svih 100 milijardi neurona (umanjenih za broj onih koje sam uništio alkoholom) klekne.

Čini se kao da je stvar riješena, ne? Krivo. Kad odem spavati, počinje se stvarati pokret otpora. Sve počne s jednim jedinim neuronom koji samo želi tu čokoladu i smatra da nije pravedno da mu je vlast brani i s vremenom pomisli:

“Ja ne klečim ni pred kim. Još se nije rodio taj koji će meni uskratiti slatko!”

Digne se i počne skandirati “Čokolada ili smrt!” S obzirom na to da je bio samo jedan od 100 milijardi(umanjenih za broj onih koje sam uništio alkoholom), to nije bio problem jer na tom golemo trgu krcatom s neuronima, njegov glas nije dopira do mene. Ali čuli su ga ovi u neposrednoj blizini koji su se onda i sami pretvorili u protudržavne elemente.

Ujutro se dignem i osjetim buku u glavi. Osjetim da mi nešto treba, da me nešto kopka, da neću biti zadovoljan ako ne učinim neku određenu stvar, ali ne mogu razaznati što. Još je pretiho.

Tijekom dana, pokret otpora je onaj je sve jači, buka u glavi sve glasnija. Sad mi je već jasno da ću poludjeti ako ne pojedem tu čokoladu. Ali još uvijek se držim. Hrabar sam ja. Pokušavam pobijediti samoga sebe, što je zapravo nemoguće jer to znači da istovremeno moram biti i jači i slabiji od samoga sebe kako bih se mogao pobijediti. Već lagano gubim razum od razmišljanja o čokoladi pa mi valjda zato to ima savršenog smisla.

Do popodneva, u mojoj glavi tutnji: “Daj nam čokolade, ti prokleti gade!” Kako bih spriječio coup d’état (to vam je francuski) i zadržao svoju poziciju na kojoj nemam moći, ali zato imam puno čokolade, nije mi bilo druge nego dati narodu ono što želi.

Narod uvijek zna što je najbolje, zar ne?

Latest News

KAKO KOPIRATI SKANDINAVSKI MODEL SRETNOG ŽIVOTA ILI ŠTO JE HYGGE?

Nije tajna da Danci slove za najsretniju naciju na svijetu i iako će mnogi pomisliti kako...

Svjetski dan zaštite okoliša 2020. godine: Vrijeme je za prirodu

Svjetski dan zaštite okoliša obilježava se u petak 5. lipnja 2020. godine. Ove je godine vođen motom: Vrijeme je...

Kako se motivirati i pokrenuti

Ustali ste ujutro i očekujete još jedan uobičajeni dan u kojemu se neće mnogo toga promijeniti. Smatrate da je ovo još jedan...

Salary cap – kapitalistički motiv, socijalistička primjena

Ovaj tekst započinjemo s viješću kako je Formula 1 odlučila kako će po prvi put u povijesti uvesti salary cap za sve...

Borba s anoreksijom u doba društvenih mreža

Planovi prehrane, treninzi, magični čajevi i brojni savjeti koji obećavaju savršeno tijelo posljednjih su godina  preplavili društvene mreže. Upravo savjete poput ne...