Od elektrotehničara do producenta: Svebor Mihael Jelić

Must Read

Biblija investiranja: Analiziranje dionica

U prošlom članku smo se upoznali s dionicama i stranicama preko kojih možete postati investitor većih svjetskih...

Kriptovalute – drugi dio: Blockchain tehnologija i pametni ugovori

Nakon prvog teksta o kriptovalutama, u kojem smo se prije svega dotakli izuma i razvoja Bitcoina, u...

Future Scope Open Air: romantično partyjanje pod zvjezdanim nebom

Nakon duže pauze i želje za dobrim beatovima na Jarunu (tik uz skete park) održalo se novo...
Bruna Perica
Bruna Perica
Osim strasti prema pisanju i istraživanju, volim putovanja i druženja. San mi je živjeti pokraj mora te svako jutro na balkonu piti kavu, pisati i uživati u pogledu.

Svebor Mihael Jelić (21) je mladi producent koji je završio Petu gimnaziju u Zagrebu i posvetio se velikom projektu – filmu ‘Zagrebački ekvinocij’. Film je snimljen praktički bez budžeta, sve se temeljilo na tome „pitat ćemo, pa nam možda dopuste“. Nevjerojatno je koliko ljudi je bilo spremno pomoći mladome producentu čiji je film nakon dvije godine ugledao svjetlo dana na Pulskom filmskom festivalu. Kako je došlo do samog snimanja i kako uz puno truda i volje ništa nije nemoguće, možete pročitati u nastavku.

Kada se rodila ljubav prema filmu?

Prije točno tri godine. U prvom i drugom srednje sam se bavio debatom, a unatrag 6 do 7 godina i fotografijom. Išao sam u petu gimnaziju u Zagrebu i cijelo vrijeme sam si razmišljao da ću ići na FER, jer su svi htjeli tamo, pa zašto ne, iako nisam imao nikakve veze ni s matematikom ni elektrotehnikom. Zvučali su mi zabavno roboti i elektronika. Ali, onda sam otišao na jednu filmsku radionicu u Poljskoj. Nije bitno kako sam tamo završio, ali je bitan jedan trenutak koji mi se tamo dogodio. Pitali su nas koji bi nama bio dream job i ja sam napisao elektrotehnika. Malo sam se zagledao u taj papirić i shvatio da ja ne znam što to uopće znači, da ja u životu nisam ništa napravio po tom pitanju. Tada sam shvatio koliko je glupa i besmislena moja ideja da ja želim ići na FER.

Nakon dvije godine takvog razmišljanja, ja sad nemam ništa, nikakvu ideju o tome što želim postati. Tada sam pomislio, okej, debata, to mi je najveća strast u životu, ali što mogu s time u pravom životu? Ne želim pravo, ne želim politiku ili nešto slično. Shvatio sam da mi se sviđa ovo što smo snimali neke video uratke, pa sam impulzivno otišao na jednu školu videa s jednim od polaznika radionice u Poljskoj. Tamo sam prvi put vidio filmski set, netko mi je dao kameru u ruke i dopustio da režiram jednu laganu filmsku scenu. Taj proces mi je bio jako intenzivno iskustvo i prvi puta mi se dogodilo da mi se nešto svidjelo jednako kao i debata. Umoran si i pod stresom si, živčan si, ali baš te drži taj neki drive – ili ćemo sad ili nećemo nikad.

Iduća tri mjeseca sam se počeo baviti snimanjem video uradaka jer mi je to bilo zabavno. Za to cijelo vrijeme sam razmišljao što ja želim, što ću sa životom i tad pomislim film! Zvučalo mi je prejednostavno da se odlučim baviti filmom jer je to hobi, to nije nešto ozbiljno. Dogodio se još jedan presudan trenutak i to kada sam bio u glazbenoj školi, kad sam prepisivao ne znam ni ja koju zadaću. Neka cura je u tom trenu ušla i počela svirat flautu i gledao sam ju i razmišljao si: „Kako je njoj dobro, ona može svirat flautu cijeli život i uživat u tome – ima nešto što voli.“ Pogledao sam kroz prozor i rekao si: „Ma jebemu mater, ja ću se baviti filmom i to je to“. Ali nisam počeo sa studiranjem, već s jednim velikim projektom, Zagrebački ekvinocij. Htio sam napraviti nešto značajno i imati nešto iza čega mogu stajati.

Koji su bili tvoji prvi projekti?

Nakon Poljske sam se posvetio debati i Europskom parlamentu mladih što provodi Europska unija. Sve manje sam počeo sudjelovati u debatama, a sve više sam bio iza kamere. Osim fotografije, počeo sam učiti kako montirati svoje video uratke što mi je postalo dio svakodnevnice. U četvrtom srednje sam znao da želim režirati, tada sam napravio scenarij za prvi ozbiljniji film Đaneri. Drugi kratkometražni film mi je bio Snimanje bez budžeta, što će me očito stalno pratiti. Tada sam shvatio da su ljudi spremni doći negdje i nešto napraviti, samo ih treba pitati. U to vrijeme sam s prijateljem napravio i Facebook stranicu CEFGI (Camera EYE FGI) koja mi je služila kao mjesto za promociju svojih projekata i za traženje ljudi koji će na njima raditi. Sada je ta stranica skupila preko 1500 lajkova što nam je vrlo bitno jer se želimo probiti među što više ljudi.

Što te motiviralo za ideju Zagrebačkog ekvinocija?

Pa, ništa, kao idemo raditi nešto. To jest, sve je započelo s time da sam za Akademiju pokušao napisati neki scenarij, ne znam što radim i pogledam Mrtav ladan i shvatim da želim napisati komediju. Gdje ću tražiti komediju, pa u noćnom životu, gdje drugdje! Cijeli film je direktan život koji sam ja iskusio. Radi se o jednoj posebnoj skupini jer nemaju svi isti tip. Neki ljudi će ići u klubove, neki će slušati drugačiju vrstu glazbe, neki će pušit travu, neki neće, ali poanta je u tome da je ovaj film naš đir. Također, svi ti izlasci u dvije prošle godine nisu bili nasumični, baš se tada slušao trap, tada je Duki bio popularan, a top mjesta su bila Tvornica kulture, Močvara, Džamija i Opatovina. Prema tome postoji specifična supkultura, nije to samo idemo van u parkić umjesto u klubove, nego stvarno se određuje što radimo i koji je đir. Za prijamni na Akademiju, to je bio tek short film i dobio sam puno pohvala za njega. Cijelo vrijeme sam htio što prije završiti taj film da krenem raditi nešto „važno“, ali sam se zapitao zašto ovaj film ne bi bio moj važan, veći projekt. Na kraju sam razmišljao snimiti tri short filma koji su postali jedan film sa scenarijem od 120 stranica. To mi je olakšalo cijeli proces realizacije ideje.

Osim toga, odlučio sam se za ovakvu vrstu filma jer mislim da današnji hrvatski filmovi uopće ne misle na publiku, publika je tu da gleda film koji je netko napravio. Ja sam razmišljao da radim isključivo film za publiku i pritom ne mislim neki hollywoodski trash, nego na nešto što će publici biti vrijedno da izdvoje svoje vrijeme, ne želim im nametati samo svoja razmišljanja.  

Kako si realizirao ideju?

Napravio sam nešto što više nikada neću raditi. Naime, u isto vrijeme sam radio na pisanju scenarija i postprodukciji. To mi je bio jedan od najstresnijih perioda života. Prvo sam počeo s oglašavanjem. Imao sam tada neki scenarij i ideju za dalje. Istovremeno sam snimio kratki promo video za film što je vidjelo oko 20 tisuća ljudi. Nakon toga se dešava da mene Enter Zagreb zove i pita želim li ja malo pričati o filmu, a ja nemam scenarij. To je bio trenutak kada sam shvatio da stvarno moram napisati scenarij. Napisao sam ga otprilike za dva mjeseca, više-manje. Nakon toga je slijedio odabir filmske, a onda i glumačke ekipe. Objavili smo oglas i došlo je stvarno dosta ljudi na poslovni intervju kod mene, mene koji sam odjednom nešto značio, a vjerojatno sam imao manje iskustva od većine kandidata.

„ Cijeli Ekvinocij je prepun priča koje su mene uvjerile da definitivno postoji onaj spiritualni dio svijeta u kojem ti možeš svojim mislima mijenjati stvari – na čudan način.“

Toliko puta se dogodilo da će se nešto izjaloviti, da nećemo naći stan, da nećemo moći biti na nekoj lokaciji jer je prekasno, da nećemo imati novaca, da nitko neće doći, ali u zadnji tren se više puta sve znalo riješiti i ispasti bolje nego očekivano. Svako malo sam mislio ovaj film je gotov, nećemo uspjeti, ali sam naučio koliko je važno samo pitati. Imamo i neke poznatije starije glumce u filmu, a bilo je potrebno samo pitati ih imaju li vremena za snimiti par scena. Scena u Tvornici kulture je bila jedna od težih jer nismo mogli napuniti tvornicu, pa smo otišli do Klasične gimnazije i napisali valjda 75 ispričnica učenicima koji su došli u tvornicu. Samo se trebalo snaći s onime što imaš. Također, jako puno puta nam je nedostajalo filmske opreme – od sto mailova koje sam poslao raznim kazalištima i filmskim kućama, jedna mi je odgovorila da će mi posuditi pet reflektora. Dakle, samo je važno pronaći što više izvora koji bi ti mogli pomoći i koji bi mogli biti dio tog projekta. Nijedan dio nije nemoguć, samo treba probati.

Koji su tvoji sljedeći planovi?

Upisao sam se na Filmsku Akademiju u Beču i htio bih snimiti novi film pod nazivom Balkanska pljačka. To će biti malo ozbiljnije, iako imat će i komponente komike. Ali, to je još sve u mojoj glavi, scenarij ću početi pisati u devetom mjesecu i, kao za Zagrebački ekvinocij, računam si da će mi trebati otprilike dvije godine da to snimim.

Latest News

Krenimo zdravo – vježbe za kralježnicu na poslu i kod kuće

Bez obzira na dob, svi mi ponekad osjetimo bol u kralježnici, a jedan od najčešćih razloga je...

Dragovoljno vojno osposobljavanje

Na gornjoj fotografiji stoje mladi ročnici i mlade ročnice za vrijeme davanja svečane prisege. Prisega se odvija u Požegi pred državnim vrhom,...

Grunge danas, jučer i prije 30 godina

Čuli ste za Nirvanu, a vjerojatno i Pearl Jam. Jeste čuli za Alice in Chains ili Soundgarden? Sjedi pet. No, jel' vas...

HUMORISTIČNE SERIJE KOJE MORATE POGLEDATI!

Ukoliko je naslov napisan velikim slovima onda znate da se ne šalim. Onda znate da je ovo članak kojem se mora pristupiti...

Neobičan apartman – fora alternativa klasičnom smještaju

Volite isprobavati nove stvari i posjećivati nova mjesta? Dosta vam je klasičnih apartmana i hotelskih soba? Želite nešto novo i po mogućnosti...