fbpx
-2.9 C
Zagreb
Četvrtak, 23 siječnja, 2020

Ono kad sam skoro ubila svoju najbolju prijateljicu

Must Read

PRVI GRABOVAČKI ADVENT – nota dobrote i zajedništva

U baranjskom Grabovcu već dugo nije bilo organiziranih događanja, a odnosi među ljudima sve su lošiji jer...

Originalnost je majka originalnosti

Nova je godina pa sam razmišljao početi pisati dnevnik. To si govorim otkada...

Ples na svili – iz cirkusa pod most

Dlakave žene, patuljke, sijamske blizance, izmučene slonove i lavove koji skaču kroz obruč pospremili smo u ropotarnicu...
Ema Stanković
Ema Stanković
Vječni sanjar i borac za pravdu (tuđu i svoju). Veliki entuzijast, ali kronični pesimist. Volim osmjehe na licima svoje obitelji i prijatelja te uživam u šetnjama sa svojim psom.

Prijateljstva su divna stvar, a prijatelji su osobe koji su ti podrška u svim fazama i dijelovima tvoga života. Netko ima sreće pa je podrška prijatelju dok on priprema teški ispit, dok su moji prijatelji u 18. godini moga života bili su suočeni s mojim tek položenim vozačkim ispitom, lošim vozačkim sposobnostima, a velikom željom za demonstracijom tih novih vještina.

Subota navečer, nogometna utakmica, kafić, moj (sada već bivši) dečko, najbolja prijateljica i njen dečko (njen nije bivši). Dok je netko važan igrao protiv nekog još važnijeg, najnepoželjnija rečenica te večeri bila je: „Gladna sam“. Jer je to značilo da se pažnja s nečeg ZAISTA bitnog morala premjestiti na nešto JOŠ bitnije – dvije gladne djevojke. Dok nisam imala vozačku, moj dečko se ili morao ustati i zaključiti (sam) da je utakmica zapravo nebitna i da je i on gladan ili onih loših dana – morala sam čekati kraj iste. Nakon što sam položila vozački ispit, dotični je za svako izvolijevanje rekao: „Evo ti ključ od auta, odi sama“. Koliko god sam se u početku veselila tome, s vremenom je „izgubilo čar“.

Dok još nije izgubilo čar, na jednoj od mojih prvih samostalnih vožnji, tijekom te prevažne utakmice, prijateljica koja je bila s nama odlučila je poći u avanturu zvanu samostalni odlazak u McDonald’s (tko me zna, zna i da je ovo naznaka početka horor filma).

Odšetale smo tako, pune entuzijazma, do njegovog auta i ušle. Prvi zadatak bio je izvući se s parkinga. S obzirom na to da mi je instruktor rekao da njegov broj nikako ne obrišem, već da mu javim kad prvi put skršim nečiji auto na parkingu, jasno vam je koliko sam imala šanse za normalan početak vožnje. Sam proces trajao je dobrih petnaestak minuta. Sjetila sam se spustiti ručnu kočnicu, zbog koje sam par dana prije počela plakati jer „auto jednostavno ne želi krenuti i gasi se stalno“ pa je start bio obećavajuć. Osjećaj za prostor, kako moj tata kaže, jednostavno nemam pa sam se isparkiravala „mic po mic“ (doslovno) i pokušavala ne uništiti ničije vlasništvo – proces je bio dugotrajan, ali i uspješan.

Sama vožnja od tog kafića do Mekića trebala je trajati pet minuta. Nama je trajala 15. Općenito sam pasivan vozač – „brljav“ kako bi moj dida rekao, pa mi je svaki odlazak negdje dugotrajno putovanje, a ne kratka vožnja. Došle smo na drive-in. Auto mi se ugasio na svakoj kućici, dok je moja prijateljica sve promatrala (zapravo trpjela) sa smiješkom.

„Ide ti dobro, što se sekiraš?!“, lagala je.

Prošle smo drive-in i do tada je moja vožnja izgledala loše, ali podnošljivo. Smiješak na prijateljičinom licu bio je postojan, moj znoj s čela još nije dosegnuo kritičnu fazu, bile smo žive i sve je bilo OK – iako sam u sebi od muke plakala.

Na izlasku iz ulice u kojoj je Mekić trebale smo se uključiti sa sporedne na glavnu cestu. U želji da prestanem biti brljava i kilava (peer i family pressure je stvaran u ovom slučaju) te u želji da budem frajerica koja da gas, umjesto da stanem i pričekam da prođe auto koji se glavnom kretao prema nama, ja sam mu „izletjela“. Po prvi put u povijesti svoje vožnje htjela sam biti hrabra, a ispala sam zaista glupa. I neoprezna. Hvala Bogu pa mi refleksi rade brže od mozga – preživjele smo i nitko nije lupio nikoga.

Ako ste mislili da smo najgori dio prošle, varate se. Obje smo odahnule kada smo shvatile da je kafić u koji se vraćamo (sada već nakon 45 minuta), ispred nas. Međutim, trebalo se prestrojiti iz lijeve u desnu traku te skrenuti. Moje baratanje mjenjačem zaista je na nezavidnoj razini, a kvačilo zauzima prvo mjesto na listi najomraženijih stvari pa je svako naglo ubrzavanje ili usporavanje u ovom slučaju, za mene izazov. Ukratko, nešto sam zeznula, auto se ugasio u brzini i nastavio kretati prema restoranu ispred nas. Još jednom zahvaljujem svojim refleksima što su i ovu situaciju izvukli jer mi je registracijska oznaka „BM“ odgovarala pravom stanju u glavi – bez mozga.  

Prijateljica se uplašila, ja sam se uplašila, ali smo se smijale. Što to čovjeka „tjera“ da se smije iako je umalo izgubio živu glavu, ne znam, ali mi jesmo.

Parkirala sam začuđujuće brzo i ušle smo u kafić veselo. Moja prijateljica nije od onih koji se hvale neuspjesima svojih prijatelja pa nije odmah našim dečkima sve ispričala. Ja sam bila ta koja se „pohvalila“- a što ću mu ja kad mi je dao auto, mogao je otići sa mnom po hranu (insert – opravdanje).

Svi prisutni nastavili su se voziti sa mnom u brojnim lošim pokušajima, hrabrili su me, motivirali da ne odustanem, ali ja sam jednostavno anti-talent za vožnju auta s mjenjačem. Kažem auta s mjenjačem jer automatike vozim izvrsno, nitko se ne žali, nikog nisam skoro ubila, sigurna sam u sebe i uživam u vožnji. Sada vam je jasno zašto mjenjač „drži“ ponosno prvo mjesto na hejt listi.

I dan danas se pitam kako je tadašnji momak imao želju prepustiti mi vozačko mjesto, ali znam da ću mu zauvijek biti zahvalna na podršci, ohrabrenju i povjerenju – pomoglo mi je da postanem dobar vozač (automatika, od mjenjača sam odustala).

A prijateljstva su jako čudna stvar. Naljutimo se jedni na druge kada ne pošaljemo poruku, ali bi bez razmišljanja sjeli jedni s drugima u auto i bili podrška lošem vozaču, ali dobrom prijatelju.

Latest News

Bezuvjetno uvjetovana ljubav

Nadam se da ste se odmorili od blagdana, ića & pića i čestitanja. Volim blagdane, koji kao da su...

Sarajevo: gorka hladnoća, tekuća nježnost i pokoja baklava

Gradovi i očekivanja Kada govorimo o gradovima kao o turističkim destinacijama, onda teško o njima možemo i misliti van konteksta očekivanja....

“Na kućnu adresu stiže oprano novim Perwollom!”

Dvije sestre Ivana i Simona, odrasle u malom mjestu kraj Čakovca su pokrenule Instagram stranicu koju bi svatko od nas trebao posjetiti....

Zagreb u jednom danu: 10 sklopljenih brakova, 3 razvedena, 22 živorođene djece

Gajeva ulica 27, točnije ZgForum je 17. prosinca postao dom izložbe gradske statistike pod nazivom ,, Zagreb – jeste li znali? /...

Sam u kući sam

Kao klinac sam oduvijek imao želju da me slučajno zaborave i preko noći ostave u velikoj trgovinu punoj hrane i igračaka. Vjerojatno...