Pedalama do mora – izazovi i oduševljenja

Must Read

Biblija investiranja: Analiziranje dionica

U prošlom članku smo se upoznali s dionicama i stranicama preko kojih možete postati investitor većih svjetskih...

Kriptovalute – drugi dio: Blockchain tehnologija i pametni ugovori

Nakon prvog teksta o kriptovalutama, u kojem smo se prije svega dotakli izuma i razvoja Bitcoina, u...

Future Scope Open Air: romantično partyjanje pod zvjezdanim nebom

Nakon duže pauze i želje za dobrim beatovima na Jarunu (tik uz skete park) održalo se novo...

Pedalama do mora je pregled načina kako si zagorčati jednu avanturu te kako sve što ju zagorčava može postati baza za nova oduševljenja i predivna sjećanja.

Pedalama do mora, odnosno do mora biciklom, je divna ideja no praksa može biti malo drugačija. Zašto? Krenimo od početka.

Pripreme za polazak

Pakiranje stvari u bisage počelo je sa osjećajem uzbuđenja i sreće uz maštanje o idealnoj avanturi pedaliranja do mora, a završilo je frustracijom i izbacivanjem večinu stvari iz bisaga. Nije imalo smisla imati sve što mi treba i što bi mi moglo trebati ako ne mogu podići bicikl čak niti s obje ruke ma koliko se napinjala. Dok sam ja, treći član avanturističkog tima (Č3), vadila pola stana i kupaonice iz bisaga van, shvatila sam da kupovanje velikih bisaga nije imalo velikog smisla. Kao niti kupovanje cijelog šampona i nove kozmetike za put. Zaključila sam da ću sve kupiti kad stignemo na Otok Krk.

Korisni naputci prije polaska

Photo: Tomica Vrbanović
Bicikl spreman za veslanje do mora, s nedovoljno napumpanim gumama i neispravnom pumpom
  • Naputak – dobro je natrpati konzerve u ruksak koji će biti tijekom cijele vožnje na leđima – nije djelo genija. Dok pedalirate do mora po uzbrdicama konzerve nemaju preveliki smisao no nizbrdo mogu pomoći.
  • Korisno je imati ispravan bicikl. Vjerujte mi, kroz Gorski kotar na biciklu koji nema mogućnost prebacivanja u najnižu brzinu može postati poprilično frustrirajuće iskustvo. Meni je bilo posebno frustrirajuće jer je ostatak mog orkestralnog avanturističnog tima bio na ultra laganim biciklima u najnižoj brzini. Divno su izmjenjivali životne dogodovštine dok su vozili uzbrdo, a ja sam za to vrijeme ispuhivala i upuhivala zrak kao da imam trudove svakih 5 sekundi.
  • Važno je i s kim idete. Povjerenje i pouzdanost je glavni faktor. Jedan od znakova pouzadnosti vjerojatno nije činjenica da ljudi s kojima ste se dogovorili za ovu avanturu nisu to najozbiljnije shvatili. Kad sam ih, u punoj opremi, na to presudno jutro uvjeravala da danas idemo, krenuli su se spremati još uvijek sumnjajući u polazak. Jedan član tima (Č1) je u 9 ujutro otišao na servis bicikla žicajući servisera da ga uzme preko reda uz argument da mora krenuti biciklom na more. Serviser se pošteno nasmijao i nije povjerovao no pustio ga je preko reda. Vjerujem da mu se, to što je čuo, super uklopilo u temu za večernju pivu s ekipom.
  • Ipak, pozitivna strana je što vam ostaje još malo vremena za drijemanje dok se Č1 gura kod servisera preko reda, a onaj drugi član tima (Č2) montira nosač za svoje bisage i pakira se.

Polazak

Photo: Ida Jakovac
Idila na putu

Kad su se moji pouzdani avanturisti upakirali i servisirali, a ja se probudila drugi put taj dan, bilo je vrijeme za pokret. Niti manje niti više nego u 11 sati.

Važno je ne provjeriti gume za vrijeme servisa nego tek pri polasku. Tako da je Č2 shvatio da mu gume nisu dovoljno napumpane da podnesu težinu bisaga. Na svu sreću niti jedna benzinska postaja na našoj ruti nije imala ispravan kompresor za pumpanje guma. Mi naravno, kao pravi profesionalci, smo uzeli neispravnu pumpu na put. Tako prazna guma nije baš najživahnija pod dodatnim teretom te pogoduje mukotrpnom veslanju pedala. Super je činjenica da Č2 voli kad mu nije lako.

Uz polupraznu gumu i lagano veslanje pedala, Č2 je imao vremena za gledanje pejzaža i životinja na putu. Znao je da je važno obavijestiti ostale o tome da su patkice na vidiku. Kako to biva u domino efektu, uzvik da je patka na vidiku s lijeve strane izazvao je okretanje Č3, mene, koja voli životinje i zaletavanje iste biciklom i punim bisagama u rubnik. To je spontano završilo slijetanjem na asfalt i uklizavanjem kao na odbojkaškoj utakmici. No nije problem. Malo krvi na koljenu, podlaktici i dlanu za ohrabrenje nikad nije na odmet. Važno je da bicikl nije imao teže ozljede.

Pumpanje guma nakon pataka

Photo: Tomica Vrbanović
Stanka za slikanje nakon patkica

U Karlovcu, 50 km od polazišta, Č2 je napokon napumpao gumu na svom biciklu, a već se pomalo i sam osjećao kao ta ispumpana guma.

To je ujedno bio i super trenutak za uzeti pauzu i natrpati se šećerom. Ipak je već bilo 15h , trebali smo stići do Fužina prije mraka, a bili smo tek kod Karlovca. Nadobudnost se ovakvim avanturistima nikad ne istroši. Veslanje pedala i povremene pauze dio su simfonije ovog improvizacijskog jazz tria.

U dio nadobudnosti svakako ulazi činjenica da smo planirali stići u Fužine do mraka, iako je bilo 18:30h i tek smo stigli u Ogulin. Uvjereni da imamo i previše vremena stali smo u pekarni kako bismo se nahranili tijestom i čokoladom, točnije buhtlom od čokolade.

Kad imate ovako dobro isplaniran put ne postoji razlog zašto biste vjerovali teti u pekarni koja kaže da do Fužina ima još 6 sati vožnje biciklom. Na tu informaciju važno je samouvjereno odmahnuti rukom i smijati se toj tvrdnji uz puna usta buhtle. S obzirom da ste jako agilni, brzi i snažni te uvjereni da imate još maksimalno 3 sata do Fužina, valja se još malo poslikati kod obližnjih kulturnih znamenitosti.

Photo: Tomica Vrbanović
Kulturno uzdizanje u Ogulinu

Nakon kulturnog uzdizanja uslijedilo je pakiranje i pedale pod noge. Veslanje pedalama je išlo kao podmazano baš kao i brzina padanja mraka. Odgovoran avanturistički tim sa super planom gleda na kartu kad se već zaputi na put i nalazi se usred šume, nikako prije. Karta nije davala optimistične informacije i polako je postajalo jasno da je teta u pekarni bila u pravu.

Neustrašivost u surovim uvjetima

Zbog velike mjere neustrašivosti naš improvizacijski orkestar je hitro jurio tada već mračnim šumama Gorskog kotara. Konzerve sa početka priče više nisu postojale pa bi se dalo zaključiti da je bilo lakše ići uzbrdo. No kako su noge i cijeli donji dio tijela već odrvenili od cjelodnevne vožnje i neutreniranost tijela, i bez kozervi svaka uzbrdica je bila kao penjanje biciklom na Mont Everest.

Razne životinje su trčkarale u mraku pored ceste što se dalo zaključiti iz čestog blicanja okruglih reflektorčića iz mraka.

Č2 ovog jazz orkestra volio je solo izvedbu te je glasno izgovarao nasumične riječi. Kad je Č1 shvatio da Č2 to radi da bi otjerao eventualne medvjede, pao je u očaj od gorke mogućnosti da postane medvjedov proteinski obrok.

Spominjala sam teške uzbrdice no moram naglasiti da su nizbrdice bile još gore. Ipak je bio 10. mjesec i bilo je hladno usred šume u 22h. Niti automobili nisu prolazili. Nije se vidio kraj šumi, a niti našem očaju dok smo cvokotali zubima na mračnoj nizbrdici uz društvo skrivenih medvjeda.

Nada na vidiku zvana Konaci

I napokon svjetla spasa. Dolazi automobil. Nije bilo bitno je li serijski ubojica, samo smo željeli da prekine ovu agoniju. Ja, Č3, nisam bila spremna dalje veslati pedale i odlučila sam da ću spavati u grabi ako treba. Dobro se slažem sa životinjama i bila sam sigurna da ću se i sa medvjedom dogovoriti oko mjesta za spavanje.

Kako čovijek u autu nije bio serijski ubojica ipak nam je produžio agoniju s informacijom da dva kilometra dalje postoji prenoćište usred šume. Objasnio nam je da se do njega dolazi skretanjem desno kod malo većeg drveta na cesti jer je tabla s natpisom vidljiva tek nakon skretanja. Još uvijek sam se dvoumila želim li krenuti ili leći u već odabranu grabu pored ceste.

Slika preuzeta s interneta. Savršeno dočarava ozračje koje imaju Konaci. Bili smo previše umorni da radimo originalnu fotografiju.

I tako, da budem drug ostatku ekipe, zajašila sam to međunožno dvokotačno mučilo i zaveslala pedale dalje na put. Moji cvokočući zubi davali su pravi staccato ritam, a vjetar u ušima na nizbrdici davao mi je divnu melodiju. Hrzanje pluća uz posljednje snage dok sam veslala uzbrdo podsjećalo je na zvuk ubodne pile. U proizvodnji tog zvuka pomogao je onaj nedostatak najniže brzine i po novom, klepetanje pedale.

Konaci u grmlju

Napokon i taj zavoj. Blažena tabla u grmlju nakon zavoja. Konaci. U tom trenu nam je jedina briga bila hoće li nas tamo dočekati serijski ubojica i spriječiti nas u našem naumu da dođemo biciklima do mora.

Brzo smo zaključili da nas nije briga. Kad smo dogurali bicikle (jer nije imalo smisla opet sjedati na bicikl sa bolnom stražnjicom) ispostavilo se da smo u raju u šumi. Bilo je hrane i dovoljno slobodnih kreveta, taman za nas troje.

Ljudi koji su bili u restoranu tog odmorišta udjelili su nam pomalo filmski pogled. U 23 sata usred šume u Goskom Kotaru u prenočište ulaze tri osobe u tajicama, sa sadržajem koji se cijedi iz nosa, crveno blijede boje lica postavljeni na drhtavim nogama. Nismo bolje poglede mogli niti očekivati.

Pristojno smo pozdravili i procvokotali “Dobra večer, mi bi trebali prenoćište…”. Muk je još malo potrajao kao i njihovo buljenje no u potpunosti opravdano. Napokon su se oglasili vlasnici i rekli da imaju smještaj za nas. Skoro sam se onesvijestila od sreće i nije me bilo briga koja je cijena. Gulaš koji su nam servirali i hladna piva davali su dojam da smo u raju.

Svoje oguljeno koljeno, podlakticu i dlan s početka priče sam tada već poprilično osjećala, dok se tijelo hladilo. To mi nije bilo bitno. Bilo je malo bitnije kad sam legla u krevet i prekrivač me ribao po otvorenim ranama.

Ne sjećam se puno o ostatku večeri boravka u Konacima osim da je tuš bio najbolji ikad, a dodir madraca je prekinuo moju svjest u sekundi.

Jutro je pametnije od večeri, kažu…

Photo: Tomica Vrbanović
Novo jutro, nove ideje

Drugo jutro je bilo kao preporod. Napucali smo se jaja i špeka i ovaj puta smo malo opreznije pristupili vožnji. Krenuli smo oko 8 ujutro kao pravi odgovorni putnici, kvalitetno nahranjeni, uz provjerenu rutu kojom idemo do mora, točnije do Otoka Krka. Očito brzo učimo na greškama isprobanim na vlastitoj koži.

Dan je bio divan i sunčan, bili smo puni energije i ona jučerašnja muka je bila daleko iza nas. Jesensko lišće se lagano svjetlucalo na jutarnjim zrakama sunca. Takvo osvjetljenje je jednostavno zvalo na fotografiranje u ležećem položaju na sredini prometnice.

Phozo: Tomica Vrbanović
Mudro slikanje na zavoju prometnice

Navela sam da brzo učimo, no problem je što još brže zaboravljamo. Kad tako dobro započne dan zaključili smo da nikako nije dobro ići ravno prema Krku najkraćom rutom već je dobro skrenuti u Fužine i voziti se po njenim uzbrdicama i nizbrdicama. Posebno zato jer dan prije toga nije bilo dovoljno.

Ostatak puta je bio poprilično normalan i uravnotežen. Kad je već sve počelo biti jako dosadno i odgovorno, što nikako nije bilo u skladu s našim aranžmanom, iza ugla se ukazalo more. Ajme more! Znali smo da je važno dobro se proveseliti.

Phozo: Tomica Vrbanović
Napokon, vidimo more!

Zračna udaljenost nije važna kad si na biciklu

Photo: Tomica Vrbanović
Naslikavanje na Krčkom mostu

Tako naivni smo ispalili hrpu veselja približavajući se Otoku Krku. S obzirom da smo se osjećali kao da smo pobjedili u ratu – tako smo i izgledali – na Krčki most smo došli sa pripremljenim novcem i ponosno smo prišli naplatnim kućicama. Teta u naplatnoj kućici se nasmijala, rekla nam da biciklisti ne plaćaju cestarinu. Potjerala nas je da prođemo rampu i ne radimo gužvu.

To je to. Stigli smo. Sad se možemo naslikavati još pola sata na Krčkom mostu.

Nakon fotosešna krenuli smo do Šila, gdje nam je odredište. Zaboravili smo na patnju koja nas je jučer obasula pa smo zaključili da je Šilo tu iza ugla. Par minuta udaljenosti, ali zračnom linijom. Zato smo malo stali i odradili kupovinu jer su nam bisage bile previše lagane i vožnja nije bila dovoljno izazovna. Napunili smo bisage bitnom hranom poput čokoladnih kolačića i pive te krenuli dalje prema Šilu.

Naravno da je počeo padati mrak, a prijavljivanje za smještaj je bilo do 19:30h. S obzirom da je bilo 19h i nismo imali dojam da ćemo stići do 19:30h odlučila sam samo kratko biti odgovorna. Nazvala sam tetu u turističkoj agenciji da nas pričeka. Nije bila oduševljena. Posebno zato jer smo stigli tek u 21h.

Photo: Tomica Vrbanović
Mrak je neizbježna sastavnica ovog putovanja

Na putu do mora – pedale pod noge i pamet u glavu

Uredu, zaključili smo da nam upravljanje vremenom nije jača strana no vještine preživljavanja i izdržljivost organizma jesu.

Velika avantura tu nije završila. Uslijedilo je višednevno vozikanje po Otoku Krku uz mnogo sličnih anegdota kao i prvog dana. Ipak je to naš stil. Uz sve muke niti jedan trenutak ne bih mijenjala jer je svaki bio savršen. Ipak, večinu njih ne bih ponovila. 🙂

Za kraj bih izdvojila – nemojte biciklom ići u Bašku ako mislite piti pivu i sunčati se. Uspon iz Baške je u tom slučaju gori od prvog dana koji sam opisala.

Pamet u glavu, dobro planiranje i ispravan bicikl čuda znače!

Želim vam svima sretan put i ugodno ljeto!

Photo: Ida Jakovac
Nagrada za kraj puta

Latest News

Krenimo zdravo – vježbe za kralježnicu na poslu i kod kuće

Bez obzira na dob, svi mi ponekad osjetimo bol u kralježnici, a jedan od najčešćih razloga je...

Dragovoljno vojno osposobljavanje

Na gornjoj fotografiji stoje mladi ročnici i mlade ročnice za vrijeme davanja svečane prisege. Prisega se odvija u Požegi pred državnim vrhom,...

Grunge danas, jučer i prije 30 godina

Čuli ste za Nirvanu, a vjerojatno i Pearl Jam. Jeste čuli za Alice in Chains ili Soundgarden? Sjedi pet. No, jel' vas...

HUMORISTIČNE SERIJE KOJE MORATE POGLEDATI!

Ukoliko je naslov napisan velikim slovima onda znate da se ne šalim. Onda znate da je ovo članak kojem se mora pristupiti...

Neobičan apartman – fora alternativa klasičnom smještaju

Volite isprobavati nove stvari i posjećivati nova mjesta? Dosta vam je klasičnih apartmana i hotelskih soba? Želite nešto novo i po mogućnosti...