2.2 C
Zagreb
Utorak, 25 veljače, 2020

Pero Kvesić: Poslije pisanja nema kajanja

Must Read

From Croatia with Kulen

This blog post wouldn’t be about Croatia if it didn’t include something about gifts. And last December when...

Pero Kvesić: Poslije pisanja nema kajanja

Pero Kvesić je cijenjeni književnik i novinar, koji je odnedavno i filmaš. Ako...

Volim i postojim.

Za životni moto ukrala sam stihove Grašine pjesme. Volim i postojim. Često ih spominjem, a nosim ih...
Ružica Eterović
Ružica Eterović
Volim pisati tekstove koji istražuju ne samo teme, već i granice stila. Tek odnedavno sam spremna dijeliti plodove svog pisalačkog rada sa širom i užom publikom, Veselim se prilici da to bude na ovom entuzijastičnom i pozitivnom mjestu.

Pero Kvesić je cijenjeni književnik i novinar, koji je odnedavno i filmaš.

Ako je točno prosuditi da je ovaj bivši novinar i zaboravljeni književnik, kako samoga sebe naziva na FB profilu, slabo poznat nešto mlađoj populaciji, onda njegovi autorski pothvati to i nisu – jer danas imamo posla s jednim od osnivača kultne Jabuke te čovjekom koji je autorski osmislio Male leteće medvjediće.

Povrh toga, Pero Kvesić je uređivao omladinski časopis Polet i pisao za Start, autor je više zbirki priča, poezije, pokojeg romana za djecu i relativno recentnog, no svakako uspješnog dokumentarca Dum Spiro Spero (2016).

Kvesićev stil često opisuju kao duhovit, razumljiv, lagodan. Kako se on, kao što je jedan naš pisac i novinar u opisivanju njegovog opusa naveo, ne bavi konačnim pitanjima istine i smisla, njegov je stil posljedično nepretenciozan te sve u svemu suprotan svakome onome tko je u svome stvaranju zamoran, hermetičan ili kičast.  

Ipak, neka nas ovo ne navede na misao da ovaj autor, lakoći usprkos, ne gaji neke čvrste literarne i uopće umjetničke ideale. Naime, kad se radi o jasnoći iskaza, logici i korespondenciji mišljenog i rečenog, a naročito u društveno-političkim pitanjima, naš gost operira uz najviše standarde. O književnosti i novinarstvu, i to onom koje je autorsko, upućeno, strastveno i otvara nove prostore, malo tko nam u blizini može reći bolje nego on.

Pero Kvesić je iskusan i iskren, ali i dovoljno neposredan da nas je pozvao u svoj dom u kojemu živi sa, među ostalima, nepreglednim mnoštvom raznoraznih knjiga.

Kada smo mu uzbuđeno iznijeli naš koncept dobrih vijesti, što uz laganu bojazan da će viziju o portalu s dobrim vijestima ocijeniti patetičnom ili bez potencijala za društvenu promjenu, a u opet u nadi da ćemo dobiti pohvalu od autoriteta, Kvesić nam lakonski odgovara kako podražava da ima što više toga pa će publika sama ocijeniti što ju zanima i što vrijedi dovoljno da ostane.

Pošteno i istinito.

Za pisce u nastajanju, kao i za nas novinare ovog portala i šire, posebno je intrigantno to pitanje motivacije. Pitamo se u kojoj se mjeri legitimno siliti na pisanje, a u kojoj motivacija mora doći od nas samih, iz čiste potrebe da se piše. Kod Kvesića u tom smislu ne postoji neki zajednički nazivnik. Po njemu je svaka napisana stvar izraz nekog svog motiva, može biti od banalnog, da se probudiš i već imaš neki stih u glavi do toga da te nešto silno uzruja, povrijedi, natjera te na razmišljanje i ne možeš se toga riješiti dok to na neki način ne uobličiš i zapišeš. Jedan od važnijih razloga zbog kojeg voli zapisivati, pisac uspoređuje sa šahovskim problemom. Zamislimo samo da ti netko kaže: rješenje je da bijeli matira u dva poteza. Ako nakon toga probaš problem mentalno riješiti, ti se totalno iscrpiš dok sve ne pobrojiš, a i dok to sve pobrojiš, nećeš doći do rješenja. Ali onog trena kad vidiš šahovski problem u grafičkom obliku, potpuno se koncentriraš na njegovo rješavanje i možeš zaista naći da bijeli može matirati u dva poteza. Na isti način, kada ideje koje te okupiraju staviš na papir, tek onda zapravo vidiš njihov međusobnu povezanost, logiku, i sposoban si otići dalje nego da samo hodaš i prebireš po svojim mislima.

Kvesić nam ovime ustvari govori kako misao rađa pisanje, a iz čega se opet rađa misao, pisanje i misli rađaju jedna drugu i dozvoljavaju ti da u većoj mjeri prodreš do nekog pojma.

Prema ovome ispada da bi pisanje trebalo biti u što većoj mjeri određeno unutarnjom, intrinzičnom motivacijom, što se ponekad čini da jedino ima smisla, imajući u vidu kako se radi o najčešće krajnje nelukrativnom interesu. Ipak, naš gost bez ustezanja priznaje da nikad nije imao ništa protiv kad je bio dobro plaćen za ono što je pisao. Najbolje je, dakle, kad se poklopi jedno i drugo – unutarnja potreba i materijalna validacija. S druge strane, nekad pišeš i premda, ne samo da će korist izostati, nego će ti pisanje samo donijeti – štetu.

Ipak, poslije pisanja nema kajanja – od onoga što je napisao, Kvesić nije zažalio što je isto i objavio, naprotiv, žal obitava u mjestu nečinjenja – žali za onim što nije stigao napisati, odnosno objaviti. Ovo je dakle jedan autor koji, kad već objavi, staje iza toga, uz neporecivu činjenicu da se neke stvari dakako više, a neke manje uspješne. Ali isto tako kao što trebaju postojati različiti autori i različiti portali, trebaju postojati i stvari s kojima smo više i manje zadovoljni. Kad se radi o posljednjim knjigama, čiste bi ih savjesti i bez zadrške preporučio – svakome.

FILM

Kvesić se odnedavno bavi filmom, kako precizira, od 2016. godine, uz opasku kako vrijeme munjevito leti. Uvijek je to bila njegova davna želja, no razlog iz kojeg se prihvatio kamere tek prije nekoliko godina operativne je, točnije tehnološke naravi. Objašnjava kako se radi o tome da se uvijek htio baviti filmom, ali ranije nije bilo mogućnosti da to radi onako kako je on želio.

Ranije sam koketirao s tom formom, ali sam uvijek bio nezadovoljan s tim kako je to na kraju ispalo. Razlog moga nezadovoljstva krije se u tome što je film donedavno bio jako kolektivna rabota. Uvijek bi se ranije našlo nešto što je dovelo do rezultata zbog kojeg mi je bilo teško to gledati kao nešto u čemu sam sudjelovao. Međutim, razvojem tehnologije došlo je do mogućnosti da čovjek de facto sam napravi film. Dobro je što je čovjek tu sam odgovoran za ishod djela, a loše da si na kraju dana sam kriv. Ipak, to je ono što mu odgovara i kako, u pravilu, jedino i želi stvarati.

Kontrola procesa ključna je stavka ovog umjetnika koji je, po prvi puta nakon što je napravio film po svome (ili kako on kaže, onda kad je film doveden na razinu pisanja), njegov autobiografski dokumentarac Dum spiro spero dobio sve značajne filmske nagrade u nas za ovu formu, pri čemu se dobro sjeća jedne koja je izostala –  nagrade publike na Danima hrvatskog filma.

Za takav je propust zaslužna njegova supruga Natalija, koja se dotad samo strastvena prisluškivačica našeg razgovora, načas ubacuje da pojasni situaciju – priča kako je ona sama prije prikazivanja filma vrbovala prolaznike, mahom njihove prijatelje, da dođu na kavu, umjesto na film, obećavši im sutrašnju projekciju kod njih doma. Ishod ovog manevra – filmu je, osiromašenom za desetke Perinih bliskih prijatelja-glasača, na kraju umaknula nagrada za dva glasa. Natalija ne skriva ponos zbog svog benignog nestašluka i bez potrebe da se opravda, dodaje – No za našim stolom je bilo 50ak ljudi i sjajno smo se zabavljali!

Uostalom, osim što je na istom festivalu zavrijedio Grand Prix, film je posjetio otprilike šest ili sedam međunarodnih festivala i na skoro svima je dobio nagradu.

Već dvije godine, u sukobu sa Kvesićevim zdravljem i njemu usprkos, radi se novi film. No (barem produkcijski) ambicioznije, jer je sam producent inzistirao na profesionalnoj ekipi, dodaje Kvesić, navodeći kako za promjenu snima s klasičnom filmskom ekipom, premda to, kako je maločas rekao, nije njegov stil.

Ipak, ova priča trebala je takav pristup, jer je prilično kompleksnija, stoga je, čini se, riječ o opravdanom kompromisu (što ćemo sa sigurnošću moći utvrditi tek kad on bude gotov). Autor nevoljko daje više od nekoliko bazičnih informacija – radi se o prethodnim stanarima kuće u kojoj on trenutačno živi s obitelji, a riječ je o nevjerojatnom nizu ljudi, i to je otprilike jedino što nam se hoće dati na znanje, barem dok film ne izađe.

ČITANJE

Kvesić govori kako svi doma čitaju mnogo i razmjenjuju savjete. Konkretne preference pritom nema, osim što čita dobre pisce, govori, a da bi se onda sjetio jedne posve neočekivane kvalitete onih koje priznaje da ih favorizira, to jest radije čita i kupuje.

Ne biste vjerovali, radi se o domaćim piscima. Pitanje je to, ne nekog patriotizma, prijateljske podrške i tom sličnoga, koliko se prije svega radi o objektivnoj činjenici materinjeg jezika. Kvesićevo je tako načelo da u nekakvoj paraleli podjednako dobrog domaćeg i stranog pisca, on daje prednost ovom prvom, jer takav nam takav pisac može biti mnogo bliži prema senzibilitetu i temama nego netko tko piše preko cijelog svijeta. Postoji i drugi, podjednako važan faktor, koji ulijeva optimizam –  situacija u nas što se pisanja tiče nikad nije bila bolja, odgovorno tvrdi sugovornik i uvjereno nastavlja kako po njegovom sudu u nas trenutno djeluje pedesetak sjajnih pisaca, na svjetskom nivou, a upravo iz tog razloga odbija bilo koga posebno izdvojiti, pošto bi time onima zaboravljenima učinio nepravdu.

Da zatvorimo krug, vraćamo se novinarstvu, temu s početka, zanima nas razlika pisanja u užem smislu i novinarstva i ima li se novinarstvo u nas također čime ponositi, pitamo, premda se bojimo da već znamo odgovor.

U toj paraleli sugovornik ističe kako novinarstvo nipošto nije inferiorno, površnije u odnosu na lijepu književnost. Tom se zgodom rado prisjeća nekih boljih vremena za novinarstvo: Nikad neću zaboraviti intervju u Playboyu, kojeg su objavili s američkim piscem Michenerom, inače poznatim po svojim debelim romanima. Novine su si tada mogle dozvoliti da se novinar koji ga je intervjuirao priprema na način da je kroz šest mjeseci pročitao valjda 11000 stranica koje je ovaj napisao, nakon čega su njegova pitanja bila vrlo kvalificirana i kvalitetna. S druge strane, kod nas se događa da me dođe intervjuirati 20 novinara povodom objave moje nove knjige, a da nitko od njih knjigu nije ni pročitao. Tu se ne radi o atributu novinarstva kao takvoga, već je takva praksa…

Takva je nekakva praksa kod nas, međutim dominantna, teško je ne složiti se s Kvesićem, neskriveno nezadovoljnim današnjem novinarskom praksom, jer novinarstvo je izgubilo na ugledu kao struka, djelomično s razlogom, i to jer je kvaliteta opala. Dakako, pad kvalitete i ugleda su u međusobnoj vezi.

To nas, da ne završimo s pesimizmom, može i potaknuti da ove loše vijesti transformiramo u dobre – krajnje je vrijeme za neke nove prakse na novinarskoj sceni.

Prethodni članakVolim i postojim.
Sljedeći članakFrom Croatia with Kulen

Latest News

Koronavirus, Imocki i masoni

„Ajme meni, širi se koronavirus, Imoćani pale lutku gay para s djetetom i Hrvatskom vladaju masoni!“ uskliknu generična...

“Poklade su i ludi su dani”

Poklade, fašnik ili maškare - različiti pojmovi koji označavaju jedinstveno doba godine, vrlo dobro znano razdoblje povorki, festivala, plesa i veselja. Hrvatska...

Zar nisu svi muškarci neka vrsta masona?

Ako uzmemo u obzir da su masoni hrpa frajera koji se nađu na nekom mjestu, loču i baljezgaju o svjetskim problemima, onda...

Oni su oni, a ti si ti.

Vrlo često sam razmišljala kako će neka od mojih odluka utjecati na moje bližnje, obitelj i prijatelje, ljude do kojih mi je...

POGODAK S 3 PROMILA I BESPLATNA ULAZNICA

"Popili smo tri vodke, nas dvojica, s time da smo zadnju samo eksali jer nismo imali više soka. Dobro, možda nisu bile...