Ponosna “maratonka” na 2,6 kilometara

Must Read

Biblija investiranja: Analiziranje dionica

U prošlom članku smo se upoznali s dionicama i stranicama preko kojih možete postati investitor većih svjetskih...

Kriptovalute – drugi dio: Blockchain tehnologija i pametni ugovori

Nakon prvog teksta o kriptovalutama, u kojem smo se prije svega dotakli izuma i razvoja Bitcoina, u...

Future Scope Open Air: romantično partyjanje pod zvjezdanim nebom

Nakon duže pauze i želje za dobrim beatovima na Jarunu (tik uz skete park) održalo se novo...
Ana Martinić
Ana Martinić
Baranjska duša zaljubljena u male stvari velikoga svijeta, u prirodu i pisanu riječ. Stojim čvrsto na zemlji s glavom u oblacima. Malo pričam, puno mislim. Volim i postojim.

Živi zdravo. Budi fizički aktivan. Jedi zdravu i raznoliku prehranu. Nemoj pušit’, nemoj pit’. Smanji konzumaciju slanine, kulena i kobasica. Zamijeni to dinstanom piletinom i povrćem na pari. I bit će ti super. I bit ćeš zdrav. Živjet ćeš 100 godina. Moš’ si mislit’. Vjerojatno nećeš jer koliko ćeš ti dana koračati, živjeti i plesati po ovoj zemlji definitivno ne ovisi samo o tome. Kao mala bila sam baš bucka. Baš baš baš bucka. U doslovnom smislu te riječi. Ali to je valjda i bilo normalno za nas, djecu sa sela i polja zelenih. No svejedno, ne volim se baš prisjećati te blistave prošlosti… Potrajalo je to negdje do drugog polugodišta 7. razreda. Tada se dogodilo čudo, poslano s neba, kako volim reći. Nastupilo je razdoblje “pa kako si lijepo smršavila”, “ma vidi je samo, izrasla kao gljiva”! Što je najžalosnije, nisam se oko tog’ mršavljenja niti trudila. Dogodilo se nekako samo od sebe. Hvala Bogu da je.

Od tada je postalo jasno da sam sklona variranju kilograma. I to ne +/- kilogram, dva, već +/- pet, šest, sedam kilograma. Dovoljno zreloj tinejdžerskoj duši takav se način funkcioniranja nije svidio. Odlučila sam ne prepustiti se genima. Uhvatiti se u koštac sa svim nezadovoljstvima i postati zadovoljna sobom. Krenula sam poštovati one svete zapovijedi s početka teksta. Iako ne baš sve, da budem iskrena, jer kako da baranjski potomak smanji konzumaciju slanine, kulena i kobasica? Počela sam biti fizički aktivna. To je ono što je pokrenulo kotač dobrih promjena.

Malo odbojke u školi, treninzi i igranje u slobodno vrijeme, badminton i propali pokušaji igranja nogoša pod velikim odmorom. Ono što mi je bila noćna mora u osnovnoj školi, bio je dan bez nastave. Dan kada se trčao kros. Muka po Ani. Radost i slavlje nastupili su u srednjoj školi u kojoj toga više nije bilo. Bilo je samo trčanja 100, 300 i 1000m na Srednjiki u Osijeku. To su bila dobra vremena. Tada sam zavoljela trčanje. Dogodio se neki preokret u glavi. Počela sam u tome uživati. Krenula sam i rekreativno posjećivati teretanu i grupne treninge pilatesa, zumbe i svih oblika “budi fizički aktivan” aktivnosti. Već sam tada nadobudno mislila da sam u vrhunskoj kondiciji, da mogu sve, da sam pravi sportski tip. E pa, nisam bila.

Kako je moj razred u srednjoj školi sudjelovao u Erasmus+ programu u suradnji s gimnazijom iz Ptuja, u svibnju 2016. godine dobili smo poziv za sudjelovanje na “UNESCO-vom ASP teku mladih” koji se tada četvrtu godinu zaredom održavao u starom dijelu gradića Ptuja. S profesorima/icama je u Sloveniju moglo ići samo četiri učenika iz razreda. Pogodite tko se prvi utrpao. Nadobudni sportivac – ja, Ivana i Martina koje apsolutno nisu bile tipovi fizički aktivnih djevojaka i Sara koja je svoje treninge od malih nogu odrađivala na plesnim podijima. Ekipa za pobijedit’ na tom maratonu.

Martina, Ivana, Ana i Sara

Nismo znale koliko taj tek uopće traje. Koliko ćemo morati trčati. Kako uopće to sve funkcionira. Bile smo sretne jer ćemo trčati naš prvi maraton. S brojevima na leđima i hrpom ljudi oko nas. Pa kako bude, bit će.
Došle smo u Ptuj, srele se s kolegama iz ptujske gimnazije, pokupile majice i brojeve. Saznale gdje je start i gdje je finish. Trčalo se po starom gradu. Dva kruga. Uzbrdica – nizbrdica, beton, asfalt i kockice kao u osječkoj Tvrđi. Teren sve u svemu, po meni, katastrofičan. Počele smo s hrpom entuzijazma i ambicije. Vjerojatno u roku 10 minuta ispustile sav život iz sebe i svojih pluća. Martina je odustala prva i laganini koračala prema cilju, pa kad stigne – stigne. Ivana i ja smo se nekako međusobno motivirale, a Sara nas je ostavila “bogu iza tregera” . Umirale smo od smijeha, vrućine i znoja. Brojale korake do kraja. Natjecale se s nekim umišljenim skakavcima koji su mislili da su Usain Bolt. Na kraju su oni i bili prvi, a mi negdje među zadnjima. Ali nismo bile posljednje! Bile smo ponosne. Ponosne na naš prvi otrčani maraton! Ponosne na muskulfiber. Ponosne na svaku kap znoja. Nek’ smo mi njima pokazale da mi to možemo bez ikakvih godišnjih priprema. Ne sjećam se koliko smo vremenski trčale. Znam samo da nam je sav ponos ispario negdje u zraku kada smo shvatile da je taj naš velebni maraton imao stazu od 2,6 km.

Imale smo osjećaj kao da smo otrčale 15 kilometara! Ošamarila nas je realnost i s pljuskom donijela zaključak da nismo trčale ni m od maratona, da nismo ni s od sportskih tipova i da nemamo ni k od kondicije. Bilo je smiješno. Tužno, ali i zabavno. Pokupile smo priznanje “Atletske Zveze Slovenije” o sudjelovanju i vratile se u školu kao prave frajerice koje su ipak trčale MARATON!

Naposljetku shvatismo da je “UNESCO ASP tek mladih” organiziran s ciljem motiviranja mladih na zdrav život i tjelesnu aktivnost. Promoviralo se trčanje kao način druženja s vršnjacima i odraslima. Trčanje kao tehnika razvijanja suradnje, tolerancije i otvorenosti prema različitostima. Trčanje kao briga o mentalnom zdravlju i tjelesnoj kondiciji, kao motivacija za daljnju osviještenost o važnosti svih oblika sportskih aktivnosti.

Nakon tog svibnja 2016. godine nastojim održavati svoju angažiranost u sportskim vodama. Ima dana, a i mjeseci u kojima ne radim ništa, ali više ima onih u kojima iznad svega pobjeđuje volja i preferiranje aktivnog života. Odavno me napustilo nadobudno razmišljanje da ću jednog dana biti u rangu s fitness trenericama i bodybuilderima ili uspješnim maratoncima. Jer ipak, to je način života. To je životna ljubav i strast većini njih. A meni je, i uvijek će biti, životna ljubav slanina, kulen i kobasica. Uz povremeno trčkaranje, nabijanje bicepsa i poneki posjet teretani. Sasvim dovoljno za zadovoljnu mene.

Ono kad sam na posljednjem krosu rekla “nikad više neću trčat”, trčala sam ponovno za dva mjeseca. Ono kad sam trčala svoj prvi maraton, ustvari uopće nisam trčala maraton. Ono kad sam rekla “od sutra sam na dijeti”, tog istog sutra sam pojela kebab i kutiju sladoleda. Život to je. Svakodnevno trčimo svoje maratone. Ponekad do cilja, a ponekad do pola puta. Ponekad puni ambicije, a ponekad kao puževi koji ostavljaju slinavi trag. Nije ni važno. Važno je samo da nam naš maratonski uspjeh uvijek bude bitan. Da budemo ponosni na njega. Neovisno o tome jesmo li istrčali 15 ili 2,6 kilometara.

Latest News

Krenimo zdravo – vježbe za kralježnicu na poslu i kod kuće

Bez obzira na dob, svi mi ponekad osjetimo bol u kralježnici, a jedan od najčešćih razloga je...

Dragovoljno vojno osposobljavanje

Na gornjoj fotografiji stoje mladi ročnici i mlade ročnice za vrijeme davanja svečane prisege. Prisega se odvija u Požegi pred državnim vrhom,...

Grunge danas, jučer i prije 30 godina

Čuli ste za Nirvanu, a vjerojatno i Pearl Jam. Jeste čuli za Alice in Chains ili Soundgarden? Sjedi pet. No, jel' vas...

HUMORISTIČNE SERIJE KOJE MORATE POGLEDATI!

Ukoliko je naslov napisan velikim slovima onda znate da se ne šalim. Onda znate da je ovo članak kojem se mora pristupiti...

Neobičan apartman – fora alternativa klasičnom smještaju

Volite isprobavati nove stvari i posjećivati nova mjesta? Dosta vam je klasičnih apartmana i hotelskih soba? Želite nešto novo i po mogućnosti...