Postao sam moderni tinejdžer

Must Read

Biblija investiranja: Analiziranje dionica

U prošlom članku smo se upoznali s dionicama i stranicama preko kojih možete postati investitor većih svjetskih...

Kriptovalute – drugi dio: Blockchain tehnologija i pametni ugovori

Nakon prvog teksta o kriptovalutama, u kojem smo se prije svega dotakli izuma i razvoja Bitcoina, u...

Future Scope Open Air: romantično partyjanje pod zvjezdanim nebom

Nakon duže pauze i želje za dobrim beatovima na Jarunu (tik uz skete park) održalo se novo...
Avatar
Leon Zrile
Vječni tragač za smiješnim, zbog čega na život nikad ne gledam ozbiljno. Volim hranu, birtije, bicikliranje i filmove. Sklon pretjerivanju u svemu od navedenog.

Često se priča o tome kako su današnji tinejdžeri razmaženi preko svake mjere. Moraju dobiti sve i to odmah. Ništa im se ne da, nemaju strpljenja…

Ja sam to najviše primijetio kad izađem van navečer. Ti mladi ljudi idu i u klub i iz kluba taksijem. Da ne bi slučajno išli negdje pješke ili morali pričekati tramvaj par minuta.

Kad sam ja bio tinejdžer i vraćao se doma iz izlaska, bez problema bi u tri ili četiri ujutro po pola sata, a ponekad i sat vremena čekao noćni tramvaj na kiši, na snijegu, na -15, vozio se bezbroj stanica jer bih zaspao i obišao cijeli Zagreb (dvaput) i onda još 10 minuta išao pješke uz brijeg. I ništa mi nije bilo. To je jednostavno bilo nešto što se mora odraditi ako želiš ostati vani do kasno. Dobro, nisi MORAO napraviti dva kruga s noćnim tramvajem. To je bio bonus.

Taksi nije dolazio u obzir jer u mom skromnom budžetu za izlaske nije bilo prostora za takve ekstravagantne troškove. Moj budžet nije imao kategorije u stilu “ova lova je za pit’, ova za jest’, a ova za taksi”. Ne… Sva lova je bila za pit’.

Svatko ima svoj križ, a moj križ je visoka otpornost na alkohol. Zavidio sam prijateljima koji su se napili od jedne pive. Ja sam morao strahovito puno truda i novaca uložiti u to da na kraju izlaska vidim dvostruko. To se nije događalo samo od sebe. Ovi mladi ne znaju kako je nekada bilo teško biti tinejdžer.

Osim toga, tih ranih 2000-ih je taksi bio strahovito skup za prosječni džep i s njim si se vozio jedino ako je nečiji život bio u pitanju (a i onda si dobro promislio je li taj život baš toliko bitan da se plaća taksi) ili ako si saznao da imaš još jedan dan života pa želiš isprobati što više luksuznih stvari prije nego umreš.

Ali, čak i da sam imao puno veći džeparac, mislim da mi moj mentalni sklop u to vrijeme ne bi dozvoljavao da koristim taksi. Vjerojatno bih ga potrošio na još više alkohola. Taksi jednostavno nije bio nešto na što ja trošim novce. I to nije bio samo moj mentalni sklop. Nisam poznavao nikog tko se doma vraćao taksijem.

Doduše, sad kad se sa ženom vraćam doma iza ponoći i vidim na onom semaforu da naš tramvaj ne ide iste sekunde, automatski počnem urlati “Taksi!”, bacam se na haubu prvoga koji prođe i na silu izbacujem tinejdžere koji su već unutra. Krizne situacije izvlače ono najgore iz ljudi. A ako čekanje tramvaja 9 minuta nije krizna situacija, onda ne znam što jest.

Šalim se. Tko normalan viče “Taksi!”? Pa ne živimo u New Yorku 1983. Ili nas barem mediji u to uvjeravaju. Danas se, srećom, sve može odraditi preko aplikacija.

Zamisli užasa da moraš nazvati broj, komunicirati s nekim potpunim strancem i mrtav pijan mu objašnjavati gdje se nalaziš. Ono, kako ti preko telefona ne možeš sam skužiti otkud te zovem? Ili još gore, da moraš desecima metara hodati do najbližeg taksi stajališta. Ja ne znam kako su to nekada ljudi uspijevali.

Ovo djeluje kao da sam i ja prilično razmažen, ali nisam, samo sam praktičan. Naime, da smo žena i ja kupili dvije najjeftinije karte od vozača tramvaja, to je 12 kuna za oboje.

A taksi nas dođe oko 15 kuna. Prema tome, mi se zapravo vozimo za 3 kune! I još nas dovede točno pred ulaz u zgradu, za razliku od tramvaja koji bi nas doveo 12 metara od zgrade. Tako da još i štedimo vrijeme, a vrijeme je isto što i novac!

Sad možda mislite, pa tko normalan iza ponoći kupuje kartu u tramvaju? Pa nitko! Ali da smo ih kupili, koštale bi nas 12 kuna! Kao što rekoh, nisam razmažen nego praktičan.

Hm, čini se da sam još uvijek tinejdžer, samo ne onakav kakav sam bio početkom 2000-ih nego onakav kakvi su tinejdžeri danas. Ne mogu nigdje pješke, ne volim čekati na ništa, želim sve odmah, postanem nervozan ako mi internet uspori za 10%, soba mi je u neredu i imam katastrofalne prehrambene navike.

Nisam postao odrasla osoba, samo sam postao moderni tinejdžer.

Možda ne volim glazbu, knjige, filmove, serije, računalne igre, odjeću, obuću, hranu i piće koje vole tinejdžeri, koristim drugačiji sleng i imam bitno različite poglede na svijet, ljude, politiku, religiju i ekonomiju, ali inače smo potpuno identični.

Pitam se hoću li ikada odrasti ili će se ovaj trend nastaviti. Odnosno, hoću li za 10 godina napokon postati zrela i odgovorna osoba ili ću samo biti isti kao i tinejdžeri u 2029? Žena drži fige za ovo prvo.

Ja bih isto htio postati zrela i odgovorna osoba, ali tinejdžer u meni o tome za sad ne želi ni čuti.

Latest News

Krenimo zdravo – vježbe za kralježnicu na poslu i kod kuće

Bez obzira na dob, svi mi ponekad osjetimo bol u kralježnici, a jedan od najčešćih razloga je...

Dragovoljno vojno osposobljavanje

Na gornjoj fotografiji stoje mladi ročnici i mlade ročnice za vrijeme davanja svečane prisege. Prisega se odvija u Požegi pred državnim vrhom,...

Grunge danas, jučer i prije 30 godina

Čuli ste za Nirvanu, a vjerojatno i Pearl Jam. Jeste čuli za Alice in Chains ili Soundgarden? Sjedi pet. No, jel' vas...

HUMORISTIČNE SERIJE KOJE MORATE POGLEDATI!

Ukoliko je naslov napisan velikim slovima onda znate da se ne šalim. Onda znate da je ovo članak kojem se mora pristupiti...

Neobičan apartman – fora alternativa klasičnom smještaju

Volite isprobavati nove stvari i posjećivati nova mjesta? Dosta vam je klasičnih apartmana i hotelskih soba? Želite nešto novo i po mogućnosti...