Prvi vikend ZFF-a: Tri programa, tri filma, tri osvrta

Must Read

Biblija investiranja: Analiziranje dionica

U prošlom članku smo se upoznali s dionicama i stranicama preko kojih možete postati investitor većih svjetskih...

Kriptovalute – drugi dio: Blockchain tehnologija i pametni ugovori

Nakon prvog teksta o kriptovalutama, u kojem smo se prije svega dotakli izuma i razvoja Bitcoina, u...

Future Scope Open Air: romantično partyjanje pod zvjezdanim nebom

Nakon duže pauze i želje za dobrim beatovima na Jarunu (tik uz skete park) održalo se novo...
Ružica Eterović
Ružica Eterović
Volim pisati tekstove koji istražuju ne samo teme, već i granice stila. Tek odnedavno sam spremna dijeliti plodove svog pisalačkog rada sa širom i užom publikom, Veselim se prilici da to bude na ovom entuzijastičnom i pozitivnom mjestu.

Ove godine ZFF se po prvi puta odvijao izvan Kina Europe, a to hoće reći njegovog prirodnog staništa. Da ne ulazimo u problematiku Kina Europa, do koje mi je načelno stalo, no ovaj put naprosto nije konstruktivno, konstatirajmo očito – sada valja pohoditi neke druge dvorane, pri čemu ću ovaj put informativno nabrojati tri glavne: Muzej suvremene umjetnosti, kino Tuškanac i KIC.

Ključ po kojemu sam se opredijelila za ostvarenja kojima ću pokloniti svoje vrijeme i pažnju ovaj vikend (a samim time i vi, dragi čitatelji) temeljio se na kombiniranom pristupu – nešto subjektivnog dojma nakon čitanja programske knjižice, nešto uzimanja u obzir savjeta upućenih i nešto racionalnog raspolaganja vremenom. Drugim riječima, neka mi se ova očigledna proizvoljnost ne uzme za zlo, tako da možemo krenuti s glavnom temom teksta.

U prilično atraktivnim terminima, prošloga petka su u Muzeju suvremene umjetnosti u 19, a zatim u 21 sat, redom prikazani islandska drama Mijeko (County) i britanski film Samo ti (Only You).

Osim što MSU kao mjesto odvijanja filmskog festivala nudi prilično sterilnu atmosferu, sama kinodvorana, sa sjedalima pod izrazitim nagibom ne popravlja dojam blage nepriličnosti. Popunjenost gužvom u obliku publike, involvirane, žive i prisutne donekle je neutraliziralo stvar i stvoreni su preduvjeti za ugodno filmsko iskustvo. Dalje je sve, dakle, ovisilo o filmu.

MLIJEKO

Mlijeko je prikazano u programu Ponovno  s nama, jer opet se družimo s islandskim redateljem Grímurom Hákonarsonom, čiji su Ovnovi bili prikazani na ZFF-u 2015. godine, a potom lijepo primljeni u Kinu Europa.  Fina je to i autentična priča o ženi koja se nakon smrti supruga, pritisnuta dugovima i mračnim saznanjima bori s lokalnom zadrugom. Premda ona (zadruga) deklarativno skrbi o lokalnim mljekarima, sustav funkcioniranja više je nalik onom mafijaškom. Opće mjesto nezaštićene jedinke koja se bori protiv korumpiranog sustava iskupljeno je jakom glumom (Arndís Hrönn Egilsdóttir kao Inga), uspješnim prenošenjem (opravdanog) pravedničkog bijesa na publiku i umjerenošću. Premda ovaj film uspoređuju s Tri plakata izvan grada, misleći da mu time tepaju, ja bih ovdje ipak malo zaokrenula stvar. Upravo u istaknutoj suptilnosti, odmjerenosti islandskog ostvarenja, prednost u obradi teme gotovo istog senzibiliteta dajem njemu. Za one koji su gledali Tri plakata i nadaju se da će dobiti isto, u prvom redu prvoklasni pravednički bijes, poručila bih da je on ovdje vatra nižeg intenziteta, no jasnijeg usmjerenja i boljeg opravdanja. Kada se o tako opasnom elementu radi, rekla bih da je manje ovdje više.

SAMO TI

Nepobitan adut u obliku glavne glumice (Laia Costa kao Elena) koja nosi dosta velik dio tereta filma, rijetka je temeljna sličnost Mlijeka i odmah potom prikazanoga Samo ti (Harry Wootliff), iz kategorije Velikih pet.
Tema muško-ženskog odnosa mladih i lijepih, karizmatičnih i uspješnih mladih ljudi, pritom oštećene žene, umjereno tajnovite, uokvirena već dugo aktualnim suvremenim problemom koji je u ovom slučaju neplodnost parova, prokušana je navlakuša koja i u ovom slučaju jamči pažnju, i drži gledatelja, ako ne već identificiranog, onda duboko povezanog s radnjom. Sve to usprkos nemirnoj kameri (do te mjere da u osjetljivijih gledatelja može izazvati vrtoglavicu), kao i još nekim zamjerkama koje se više tiču narativnog aspekta. Kao prvo, svakako se protagonistima, a onda i njihovom odnosu moglo pristupiti nijansiranije i dublje; isto tako, dobar dio filma se gotovo opsesivno bavi neplodnošću, u toj mjeri da se katkad doima kako je riječ o dokumentarcu (doduše potresnom i uvjerljivom). No na kraju dana Samo ti uspješno čini ono što mu je, doima se, bila i namjera – bez mnogo gubitaka u prijevodu prenosi iskustvo i komunicira s publikom, uvelike opravdavajući očekivanja jednog običnog gledatelja koji nekad samo želi patiti i radovati se s nekim nepoznatim lijepim ljudima na ekranu.

PATRICK

Treće i posljednje gledateljsko iskustvo o kojem ću govoriti, prošli mi je vikend konačno pružio objekt koji ima službeni status kina, što hoće reći da se radi o gore spomenutom Kinu Tuškanac. Lijepa lokacija, ugodna dvorana, atmosfera primjerenija festivalu nego li je to slučaj s MSU. U nedjelju u 12:30 sati prikazivao se belgijski film Patrick redatelja Tima Mielantsa, koji se natječe u sklopu glavnog programa. Čisto da se ne zaboravi za ubuduće, ovdje ću napomenuti i da su odabrano mjesto i vrijeme neočekivano prikladni za filmsko iskustvo.

Što se tiče filma, jedan je to od onih uradaka  koji za glavnog junaka uzimaju neprilagođenog, nedoraslog, čudnog lika, a za kojeg publika stoga neizostavno navija. Ovdje je to 38-godišnji Patrick (sjajni Kevin Janssens), koji s roditeljima vodi nudistički kamp i kojemu se sve do početka radnje filma, usudimo se pretpostaviti, život uglavnom događa. Nevin i barem blago pomaknut, on obavlja svakodnevne poslove, okupiran obiteljskim poslom i sitnim zadovoljstvima. Nakon što mu otac umire, a omiljeni čekić nestaje, pomalo autistični Patrick kreće u opsesivnu potragu za izgubljenim oruđem. Ova potraga, koja očigledno predstavlja ili zamjenjuje proces žalovanja za ocem, funkcionira kao narativna linija na koju se lijepe ukrasi, začini i sitni biseri ovog filma. To su u prvom redu crtice sa živopisnim stanovnicima kampa – besramno narcisoidnim glazbenikom Dustinom, njegovom partnericom Natalie, gramzivim bestidnikom Hermanom koji si nakon smrti gazde želi priskrbiti vlasništvo nad kampom te njegovoj supruzi, pohotnoj Patrickovoj priležnici. Majstorski posloženi suptilni humor, fini dijalog i istančana uvrnutost glavni su aduti ovog uratka. Film je nagrađen iskrenim pljeskom i čak bez usporedbe s ostalima iz njegove kategorije, ne bi bilo nerazumno već sad se pridružiti njegovim navijačima.

Bila su tri posve različita filma iz različitih programa i tek ako inzistiramo iz ovoga stvoriti jedinstveno iskustvo, može se reći da su ovo tri priče o borbi; prva protiv sustava, druga ljudi samih sa sobom i među sobom, a uz pomoć sustava, i treća, ustvari najkompleksnija, borba u potrazi za čekićem koja to ustvari nije. Ipak, ove je filmove realno teško i uspoređivati, a još teže ih je složiti u jedno. Vrijedan je izazov nastaviti radni tjedan pod dojmom tri senzibiliteta, tri narativa i tri istine koji se sudaraju, podudaraju, nestaju i onda opet vraćaju.

Prethodni članakRekla je DA!
Sljedeći članakSUPERTALENT: Nije baš toliko super

Latest News

Krenimo zdravo – vježbe za kralježnicu na poslu i kod kuće

Bez obzira na dob, svi mi ponekad osjetimo bol u kralježnici, a jedan od najčešćih razloga je...

Dragovoljno vojno osposobljavanje

Na gornjoj fotografiji stoje mladi ročnici i mlade ročnice za vrijeme davanja svečane prisege. Prisega se odvija u Požegi pred državnim vrhom,...

Grunge danas, jučer i prije 30 godina

Čuli ste za Nirvanu, a vjerojatno i Pearl Jam. Jeste čuli za Alice in Chains ili Soundgarden? Sjedi pet. No, jel' vas...

HUMORISTIČNE SERIJE KOJE MORATE POGLEDATI!

Ukoliko je naslov napisan velikim slovima onda znate da se ne šalim. Onda znate da je ovo članak kojem se mora pristupiti...

Neobičan apartman – fora alternativa klasičnom smještaju

Volite isprobavati nove stvari i posjećivati nova mjesta? Dosta vam je klasičnih apartmana i hotelskih soba? Želite nešto novo i po mogućnosti...