12.2 C
Zagreb
Ponedjeljak, 21 rujna, 2020

ROBOKACIJA: Zajednica za otkrivanje dječjih talenata u kojoj ipak ima mjesta za sve

Must Read

Biblija investiranja: Analiziranje dionica

U prošlom članku smo se upoznali s dionicama i stranicama preko kojih možete postati investitor većih svjetskih...

Kriptovalute – drugi dio: Blockchain tehnologija i pametni ugovori

Nakon prvog teksta o kriptovalutama, u kojem smo se prije svega dotakli izuma i razvoja Bitcoina, u...

Future Scope Open Air: romantično partyjanje pod zvjezdanim nebom

Nakon duže pauze i želje za dobrim beatovima na Jarunu (tik uz skete park) održalo se novo...
Ružica Eterović
Ružica Eterović
Volim pisati tekstove koji istražuju ne samo teme, već i granice stila. Tek odnedavno sam spremna dijeliti plodove svog pisalačkog rada sa širom i užom publikom, Veselim se prilici da to bude na ovom entuzijastičnom i pozitivnom mjestu.

Robokacija je grupa inženjera entuzijasta koji su, umjesto rada u ozbiljnim firmama, odlučili svoja znanja i kompetencije, tržišno veoma tražene i dobro plaćene, uložiti dugoročno i svesti na nivo koji je zanimljiv i potreban djeci. Uslijed zagušujućih rasprava o potrebi obrazovne reforme, neučinkovitom obrazovnom sustavu, zastarjelom kurikulumu i nedostatku praktičnih sadržaja, lijepo je znati da unutar sustava neformalnog obrazovanja postoje rijetke, ali stabilne i perspektivne oaze u kojima djeca uče praktično, korisno, kreativno i sa zadovoljstvom. O svemu tome smo popričali s Ivanom Kunovićem, idejnim začetnikom i osnivačem Robokacije

R: Za početak, tko ili što je Robokacija?

I: Pa na samim počecima se lakše moglo odgovoriti na  pitanje Tko je Robokacija. Ja sam je naime pokrenuo, i to poslije faksa. Prvotni plan je bio da nastavim raditi u Rimac automobilima, gdje sam bio još dok sam studirao, ali istodobno su me kontaktirali iz Hub 385, što je jedan poduzetnički inkubator u kojemu se tada otvorila prilika za neke radionice za djecu. U tom sam trenu osjetio poziv za te stvari. Kada sam, još za vrijeme studiranja, u suradnji s Fakultetom elektrotehnike i računarstva pokrenuo besplatne radionice za djecu, koje su trajale pet tjedana, na kraju su mi roditelji koji su bili na završnoj pripredbi prišli i otprilike rekli – mi bismo htjeli još ovoga, ali daj da mi to tebi platimo. Nekako se sve posložilo i pokrenuo sam Robokaciju.  Ustvari, djeca su i prirodno motivirana za igračke, za nešto što svijetli, što se vrti. Vole upravljati stvarima, rješavati zadatke.

Želja mi je bila da ono čime se bavim, a to su tehnologija i programiranje, spustim na dječju razinu. Znači, da njima bude dovoljno jednostavno, ali da uživaju u tome, da se bore s logikom, matematikom, finom mehanikom i motorikom te ostalim što je sastavni dio robotike, i to uz igru. Ove godine smo bili u 19 škola, a program je prošlo 320 djece. Pritom cijelo vrijeme pokušavamo balansirati između djece koja su nova i one koja su već napredna. Premda je činjenica da je uvijek skuplje razvijati sadržaj za djecu koja su napredna, mene to posebno zanima, zato što volim otkrivati dječje talente i mislim da to u školskom sustavu jako nedostaje. Ideja je da ih ja prvo provedem kroz program, znači da prođu ono što sam zamislio kao osnovni uvod u robotiku i programiranje, a onda oni krenu istraživati kroz svoje projekte. 

R: Koje su specifičnosti vašeg pristupa djeci? Na vašoj stranici navodite kako vam je cilj odgojiti odgovorne pojedince te sam općenito stekla dojam da vam je osim edukativnog bitan i taj etički aspekt priče. Možete li nam reći više o tome?

I: Prema mome iskustvu, talentiranija djeca, koja više misle i zaključuju te mogu dati više su, ako ne povučeni, onda umjereni i ne žele se gurati. Isto tako, u postojećem školskom sustavu se nastavnici naprosto nemaju vremena posvetiti toj djeci. Mi djecu formiramo u timove, na način da napredniji vuku tim i pomažu, prema tome, mi ne samo da otkrivamo talente, već ih na neki način čupamo van. Zatim nagrađujemo pomaganje drugima, čime ih učimo i vrijednostima, a za što na primjer u školskom sustavu ne ostane dovoljno vremena.  Introvertiranu djecu nagrađujemo kad nešto pitaju, jer oni često imaju puno ideja, ali ih jednostavno ne komuniciraju. S druge strane, hiperaktivnu djecu, koje je sve više, nastojimo uključiti u zajednicu i ukazati na to da nije dobro da je svaka riječ njihova. Princip je da djeca uče u svakom trenutku i na konkretnim posljedicama. 

Moje je uvjerenje da se isplati ulagati u vrijednosti i u ljude. Kad gledate ozbiljnije firme danas, one dosta ulažu u ljude, i to je važno. Dobrom programeru nije više bitna samo dobra plaća, možda jest do određene razine, ali kad je on dosegne, zadržat ćeš ga tako što ćeš mu ponuditi nešto izazovnije, nešto u čemu će on moći dati više sebe ili pak više odgovornosti i slobodnije raspolaganje radnim vremenom, zatim plaću bonus po završenom projektu. Lideri svih tvrtki koje cijenim će reći da su ljudi prava vrijednost, da treba dugoročno u njih ulagati. Djeca s kojom danas radimo će kroz 20 godina biti u prilici stvarati svijet i moramo ih već sada učiti da uz alat, što tehnologija jest, dolazi i odgovornost.

R: Zanimljivima mi se čine i edukativne metode koje koristite, spominjete primjerice internu i eksternu motivaciju. To znači da ih nastojite motivirati izvanjskim poticajima, a s druge ih strane i poticati na unutarnju motivaciju,  iz njih samih. Kako to kombinirate? 

I: Uvijek treba težiti tom principu da dijete samo shvati odgovornost i što je dobro, a opet, u konačnici smo svi mi ljudi i radimo za nešto konkretno, hranu, bodove ili novac i to nije nužno loše. Ono što mi pokušavamo jest pretočiti eksternu ili ekstrinzičnu motivaciju u internu ili intrinzičnu. Tu uvijek ima i vaganja, hoćeš li nekoga nagraditi što je pomogao  ili prebaciti priču na to da je on zadovoljan samim time što je pomogao. Ipak, uvijek se počne s ekstrinzičnom motivacijom, ali poanta je u tome da ponašanje koje se nagrađuje postane navika. Osmislili smo našu internu valutu robocoin pa tako na kraju radionice pitamo djecu tko im je pomogao i onda djeca koju oni spomenu dobivaju robocoin.  Imali smo jednog klinca koji je bio, pa moram reći – pomalo materijalist, počeli smo se tada bojati da smo pretjerali s tom ekstrinzičnom motivacijom, jer je on uvijek pitao: „E, a jel’ ću dobit’ robocoin ako napravim ovo ili ono?”. Međutim,  mi smo primijetili da je to dijete na kraju nastavilo pomagati i bez obzira na nagradu. 

R: Nastavno na prethodno pitanje, što mislite o postojećem obrazovnom sustavu i vidite li prostor da vašim djelovanjem utječete na njega? Imate li ambicije u tom smjeru?

I: S jedne strane bih volio svoj rad ugraditi u postojeći obrazovni sustav, ali znam da je to teži put. Lakše je graditi paralelni sustav i kada vidim da je on vrijedan, onda mi je svejedno hoću li ga ja ugraditi u ono što već postoji ili će oni doći meni. U svakom slučaju, prvo bih volio kreirati nešto svoje, a onda možda s tim doći i uzeti dio vremena od formalnog obrazovnog sustava, u kojem mislim da ima dosta praznog hoda. To bi bilo nešto kao škola koju bi djeca voljela. U svakom slučaju, otvoreni smo za sve suradnje koje bi išle u tom smjeru. No, to je možda neka daleka budućnost.

R: Na stranici također navodite kako, bez obzira na zanimanje koja djeca budu kasnije odabrali, znanje iz STEM područja je za mlade korisno i važno. Znači li to da biste vaš program preporučili i onima koji već sada znaju da će studirati nešto treće, primjerice neki jezik ili umjetničku akademiju? 

I: Pa, imamo primjera djece koja su bila više umjetnički nadarena, njih motiviramo tako da nađemo način da ih uključimo u priču. Ako nekoga zanima tema svemira, dat ćemo mu ideju da napravi kviz o tome, a svi alati koje koristimo su takvi da uključuju kreativnost. Tako primjerice radimo robote koji mogu crtati, zatim modul 2 je klavir koji ima tipke, a da bi klavir radio, djeca moraju programirati note. Nekima je tu motivacija vezna uz programiranje, a nekima uz note i glazbu.

R: Moglo bi se reći da imate ulaz za različite tipove djece?

I: Svakako. Evo baš smo vrijeme karantene iskoristili da naučimo neke nove alate u tom smjeru, djeca su sama smišljala projekt i slagala uloge prema svojim afinitetima pa su oni umjetnički nadareni crtali likove, a programeri su to što je napravljeno slagali u neku veću priču. Uskoro  ćemo,  u petak 26. lipnja u 20 sati, imati izložbu tih programa, koje su djeca u suštini sama osmislila, a mi smo ih samo mentorirali kroz razdoblje od 4 tjedna. Izložba će se moći pratiti na popularnoj platformi Twitch pa pozivam roditelje i djecu da pogledaju raznovrsne projekte koje su djeca u ovo vrijeme karantene kroz suradnju u timovima uspjela samostalno napraviti kod nas, unatoč borbi sa svim ostalim online poteškoćama i rasporedom u školi.

R: Što se tiče financijskog aspekta, po onome što sam vidjela na vašim stranicama bih rekla da ste prilično dostupni.

I: Pa mislim da imamo dosta veliku vrijednost, također, naš program je posložen prema razinama, a što se tiče cijene, ako platite program odjednom, to ispadne oko 250 kuna mjesečno, a ako plaćate mjesec za mjesec, to vam je 350 kuna za dva školska sata tjedno. To je možda nešto više u odnosu na neke druge aktivnosti koje se djeci nude, ali mislim da s obzirom na to što nudimo i nije skupo. 

Što se tiče onoga što nudimo, imamo program od 30 tjedana koji traje kroz cijelu školsku godinu, cijena je 2700 kuna za jednokratno plaćanje, a isti program nudimo i ljeti u fokusiranoj verziji. Tada imamo po deset radionica tjedno i u skraćenom vremenu prođemo cijeli modul, na kraju kojeg dijete programira robot i izradi proizvod koji nosi doma. Nudimo i dodatne jednokratne radionice  vikendom, unutar kojih djeca nadograđuju proizvode koje su već izradili, recimo pametnoj lampi se može dodati zvučnik i onda ona može služiti i kao budilica. 

Problem je najviše u sljedećem –  pošto roditelji nisu zadovoljni formalnim sustavom obrazovanja, oni očekuju da će djeca najviše profitirati s dodatnim aktivnostima, zbog čega su ona već zasićena sa sličnim, ali kratkoročnim obvezama.

R: Što se tiče lokacije, trenutno kako vidim u pravilu radite po školama, dakle vi dolazite djeci?

I: Tako je. Škole su prirodna baza djece i tamo im je najlakše pristupiti, no cilj nam je ipak prebaciti bazu u naše prostorije, pošto tamo imamo bolje mogućnosti što se tiče uređaja. Naša je glavna lokacija u Palinovečkoj ulici na Vrbanima, a škole koje posjećujemo su na jugu, zapadu i istoku, i na svakom od tih dijelova imamo neki prostor. 

R: Koji su vam daljnji planovi i u kojem biste smjeru htjeli da se priča s Robokacijom kreće? 

I: Eh, iskreno, to je pitanje kojim se bavim još otkako je došla korona, kada smo neke programe morali prekinuti, tako da smo financijski bili malo stisnuti i još uvijek jesmo, ali odlučili smo krenuti u smjeru nekakvog prirodnog rasta. Prošle godine smo tako imali 120 djece, a ove 320, dakle skoro tri puta više, što je veliki skok, a i teško je kada mi dolazimo djeci, a ne oni nama. Pošto cijelu ovu priču vidim kao svojevrsni centrić kojeg gradim od najtalentiranije i najodgovornije djece, a i sam je program kompleksniji, volio bih da on ide iz centra. Stvarno, ima djece za koju vidiš da je to mali čovjek, osoba koja je motivirana, odgovorna, koja motivira druge i daje se drugima, a opet pazi na sebe. Htio bih što prije izvući tu djecu da budu uzor drugoj djeci, da stvaraju sa mnom. Zato uvijek imam naprednije grupe s kojima više napravim i onda to prenosim drugima. Taj način rada traži sporiji rast, tako da se iduće godine nadam  otprilike jedankom broju djece. 

U budućnosti očekujem da će neka djeca nastaviti dugoročno raditi s nama, zatim uvođenje novih, zanimljivih projekata, a kao prvi korak kojeg vidim u perspektivi je neko natjecanje, i to u timu. Imam već neke modele koje želim ugraditi u našu priču, primjerice natjecanje bi se baziralo na tome da svatko radi svoj projekt. Isto tako, volio bih i roditelje i djecu uključiti u to da ocijene koliko su im zanimljivi ti projekti. Web stranica na kojoj će biti više informacija o tome je  robokacija.com/roboclash, tu ćemo složiti neku platformu i vjerujem da ćemo izgraditi priču u kojoj svi mogu pokazati svoje projekte, a onda se međusobno i ocijeniti. 

Najkraće rečeno, cilj mi je zajednica motivirane, kreativne djece, koji sa mnom stvaraju sadržaj koji je njima zanimljiv i koristan za budućnost. 

R: Znači prirodni rast, kreiranje zajednice i usvajanje vrijednosti?

I: Tako nekako. S time da bih naglasio da nam je jako važno uključiti i roditelje u svakom smislu, ukoliko primjerice dijete radi probleme, ne želimo ga izbaciti, već u suradnji s roditeljima vidjeti što možemo zajedno napraviti. 

Za kraj bih preporučio film koji sjajno oslikava našu viziju, dubok je, zabavan i poučan, zove se „Tri idiota” u originalu „Three idiots”, govori o školskom sustavu i o tome zašto učiti i zbog čega je važno prije svega biti čovjek.

Latest News

Krenimo zdravo – vježbe za kralježnicu na poslu i kod kuće

Bez obzira na dob, svi mi ponekad osjetimo bol u kralježnici, a jedan od najčešćih razloga je...

Dragovoljno vojno osposobljavanje

Na gornjoj fotografiji stoje mladi ročnici i mlade ročnice za vrijeme davanja svečane prisege. Prisega se odvija u Požegi pred državnim vrhom,...

Grunge danas, jučer i prije 30 godina

Čuli ste za Nirvanu, a vjerojatno i Pearl Jam. Jeste čuli za Alice in Chains ili Soundgarden? Sjedi pet. No, jel' vas...

HUMORISTIČNE SERIJE KOJE MORATE POGLEDATI!

Ukoliko je naslov napisan velikim slovima onda znate da se ne šalim. Onda znate da je ovo članak kojem se mora pristupiti...

Neobičan apartman – fora alternativa klasičnom smještaju

Volite isprobavati nove stvari i posjećivati nova mjesta? Dosta vam je klasičnih apartmana i hotelskih soba? Želite nešto novo i po mogućnosti...