8.9 C
Zagreb
Četvrtak, 1 listopada, 2020

Sarajevo: gorka hladnoća, tekuća nježnost i pokoja baklava

Must Read

Biblija investiranja: Analiziranje dionica

U prošlom članku smo se upoznali s dionicama i stranicama preko kojih možete postati investitor većih svjetskih...

Kriptovalute – drugi dio: Blockchain tehnologija i pametni ugovori

Nakon prvog teksta o kriptovalutama, u kojem smo se prije svega dotakli izuma i razvoja Bitcoina, u...

Future Scope Open Air: romantično partyjanje pod zvjezdanim nebom

Nakon duže pauze i želje za dobrim beatovima na Jarunu (tik uz skete park) održalo se novo...
Ružica Eterović
Ružica Eterović
Volim pisati tekstove koji istražuju ne samo teme, već i granice stila. Tek odnedavno sam spremna dijeliti plodove svog pisalačkog rada sa širom i užom publikom, Veselim se prilici da to bude na ovom entuzijastičnom i pozitivnom mjestu.

Gradovi i očekivanja

Kada govorimo o gradovima kao o turističkim destinacijama, onda teško o njima možemo i misliti van konteksta očekivanja. A kada govorimo o očekivanjima, tu se jako dobro zna što se od kojega očekuje. Tako je sasvim jasno da nećemo poći u Beograd za onim što bismo tražili u Veneciji, a slično se može primijeniti i na odnos New Yorka i Istanbula ili Firence i Sarajeva.

S godinama mi sve jasnije biva kako upravo ta očekivanja u najvećoj mogućoj mjeri formiraju, ne samo odabir željene lokacije, već i same dojmove na putovanju i nakon njega, pri čemu ga nužno lišavaju one prijeko potrebne, pa i deklarativno željene autentičnosti putovanja i bivanja na putu. Sve to sačinjava određenu, ako nije pretjerano reći, tragičnost putnih podviga koja je od samoga početka upisana u njih. Ali da stvar ne bi bila samo tragična, ima tu i nepravde,  i to prema samim gradovima. Kako se oni osjećaju u svemu tome, kada ne samo da očekujemo da budu nešto određeno, već da nam tu svoju esenciju neizostavno isporuče, i to najčešće u svega nekoliko dana trajanja našeg susreta?

Sarajevo i očekivanja

Kada govorimo o Sarajevu, onda su ova očekivanja istodobno skromna i duboka. Da budemo malo precizniji (ali ne odviše), ona se mogu svesti na nešto toplo i autentično, a istodobno stameno i samouvjereno, pri čemu, moram li to uopće napomenuti, mi od toga uzimamo samo ono što nam odgovara. Od tragijunačkog iskustva najdulje opsade jednog glavnog grada u povijesti modernog ratovanja, (kao što znamo ili bismo trebali znati), mi uglavnom ubiremo samo romantične priče o neponovljivoj solidarnosti i nekoliko najduhovitijih tragikomičnih anegdota. Isto tako, uslijed realnosti zagađenja zraka, u dobroj mjeri uzrokovanog loženjem neadekvatnog, jeftinijeg i dostupnijeg  materijala, umjesto u slojevitost situacije, biramo fokus na  njihove osmijehe dok govore o tome, cijelu priču smo skloni olako svesti na neslomljiv duh i zadovoljimo se kvazidubokim zaključkom kako bismo skromnosti i humora Sarajlija, onda kad je najteže, imali što za naučiti.

U svakom slučaju, kako mi ništa ljudsko nije strano, te nisam ništa bolja od navedenih sitnih apsurda, i sama sam od Sarajeva očekivala da mi neizostavno, u što skorijem roku, bez porođajnih muka izrodi i isporuči – nepragmatičnu ljubaznost, prostodušnu zahvalnost hladnim smogom neometenu, lišenost briga, blag humor i pokoju baklavu. U Sarajevo se dakle, sukladno očekivanjima, ide po osmijeh, privlačan i topli, prepoznatljiv naglasak i pokoju baklavu, pa kome to bilo drago.

DAN 1

Ako autobus polazi u šest sati ujutro, a na destinaciju dolazi u 2 sata poslijepodne ili u 14 sati, to znači da od Zagreba do Sarajeva imamo osam sati ozbiljne vožnje. Ozbiljne utoliko što joj se svaka minuta osjeća i broji, čak i u polusnu, onim tipičnim za autobusnu vožnju, kao i dakako svako od nemalog broja stajanja po putu i u gradove, gradiće, zaseoke i skupine nastambi. Povremeno buđenje po putu provocira ponešto ushićene misli – kako interesantan krajolik, kako šarmantna rijeka, kako lijepa Bosna! A onda uskoro rijeka ode, nestaje, čini se da ponire i tada se sve to skupa čini mnogo manje dojmljivim, kao da je ranije, prisustvom te vode sve što joj se našlo u blizini bilo više njoj nalik, pa sada kada je više nema, čarolija neminovno naglo iščezava. Ili smo to samo najednom primijetili pasivnost, težinu i siromaštvo kraja?

Kako bilo, nakon puta koji će se pokazati ustvari znatno manje mukotrpnim nego što će to biti ono povratno, noćno, gotovo ponosno ulazimo u Sarajevo. Tražimo i ubrzo nalazimo taksi kakav nam je sada potreban – opskrbljen jednim standardno šarmantnim taksistom kojemu ne treba poseban povod da strastveno krene iznositi (općepoznate) činjenice o stanju u državi te korupciji u BiH, osvrnuvši se i na apsurd tog malignog tkiva svakog društva, jer –  što im sve to vrijedi kada nemaju miran san. U tako nabijenoj atmosferi mi jedva uspijemo provući pitanje o taksimetru, onako odgovorno kao što nas uče priručnici o putovanjima, na što on odmahuje rukom, kao lako ćemo, hvali se što ima krasnu unuku koja, međutim potražuje poklon i za Novu godinu, običaj je to za koji nije dosad ni čuo. Nismo ni mi, podilazimo mu, bez potrebe budemo neiskreni.  Na pola smo puta neduge vožnje i krajnje je vrijeme da se osvrnemo na najslavniji sarajevski događa iz ’14. godine kojeg naš novi prijatelj lakonski prepričava. Na kraju ispostavlja iznos od nekih dvadeset maraka za vožnju od nekoliko kilometara –  osjetno veću od taksimetarske, no ipak mnogo suvisliju od onih na kakve su nas upozoravali u predajama. Malo se bunimo, što iz štedljivosti, što iz folklora, a na koncu stvar riješimo kompromisom. Rastajemo se u dobroj vjeri.

Ljubazna hostica telefonski pristaje da putno raspoloženje najprije anuliramo ili zaliječimo ćevapima i begovom čorbom u jednom restoranu na Baščaršiji – begova čorba je bila gusta, sadržajna i topla i to je  otprilike sve što se o njoj može reći, obzirom da niti ne znamo kakva bi ona ustvari trebala biti. Kod ćevapa smo već mnogo samouvjereniji i suvereno tvrdimo da su bili vrlo korektni, no ne na razini prave ćevabdžinice (što je ustvari poželjno, da bismo se imali čemu nadati kad navratimo do njih). Da ne duljimo, ovaj je trezven potez pružio točno ono što smo od njega očekivali.

Nakratko upoznajemo hosticu Amelu i dogovaramo s njom sutrašnje razgledavanje.

DAN 2

Dan 2 otpočinje u kafani Miris Dunja. Uvjeti su optimalni za okus prave turske kafe, servirane uz rahat lokum te u originalu bez mlijeka. Mjesto je istodobno bosanski romantično i hipsterski u pozitivnom smislu te riječi, ako je uopće moguće zamisliti takvo što. Od kave se nije moguće najesti, već samo pritajiti glad, što hoće reći da je vrijeme za slastičarnu Saraj, mjesto ponosne tradicije i kreme, kreme koja je, čini se, posvuda. U normalnim okolnostima, što hoće reći u Zagrebu, ovakvi bi kolači bili malko zastarjeli, prekremasti, prešlagoviti, možda i prezašećereni. Ovdje, u Sarajevu, želimo baš takve.

Kako donijeti odluku? Kako u životu, tako i u slastičarni – uz teške muke. Ima tu i nekakvog japanskog vjetra čija obilna bijela krema podsjeća na snijeg kojeg valja ustima pokoriti (kad već ne možemo skijanjem), zatim imamo princes krafne (koje sjajan dojam ne opravdavaju u praksi, što ćemo sutra i doznati), boem kocku, sachericu, raznolika čokoladna čuda, karamel kocke, voćne košarice…  A onda naravno, tulumba, baklava i ostalo što tradicija nadaje, a ipak je preslatko za početak dana, to jest za što bismo se mogli uvjeriti da sačinjava legitimni doručak. Na susjednom stolu uočavam kako neki gospodin koji izgleda kao da zna što želi (i nije ga lako nasamariti) zabada vilicu u kolač u namjeri da potom prinese zalogaj u ustima.  Uočavam balans kreme i biskvita koji se čini gotovo idealnim.

Odlučujem da će to biti moj izbor, učim da se zove  papucaki, i to je bio pun pogodak. Ovdje se radi o nekakvoj verziji eklera s finom, ne preslatkom bijelom kremom pogođene viskoznosti i tankim slojem banane prelivenim čokoladom.

Hostica Amela očekuje nas na dogovorenom mjestu, a to je ispred Vijećnice, u točno 13 sati. Ulazimo u unutrašnjost te građevine, što je popraćeno Amelinom upućenom pričom o povijesti i sadašnjosti grada, pri čemu opsada neminovno zauzima priličan dio priče. Premalo toga nam je jasno, posebno smo fascinirani i očuđeni pričom o tunelu koji je jamčio izlaz iz grada i kojim velik dio ljudi ipak nije odlučio pobjeći onda kada je to konačno postalo moguće. Iskreno ustvrđujemo da bismo postupili suprotno, ne znajući čini li nas to mudrijima ili većim kukavicama, samosvjesnijima ili sebičnijima, onima koji lako otpuštaju ili su naprosto manje vezani za tlo po kojima hodaju.

Ovih prazničnih dana kino Meeting point, inače centralna festivalska lokacija najprestižnijeg regionalnog kulturnog događaja – Sarajevo Film Festivala, u svome programu besplatno prikazuje filmove i filmiće kojima je u centru tematika ovoga grada. Uočavamo, ne bez nostalgije, da mjesto donekle podsjeća na zagrebačko Kino Europa i odlučujemo se prepustiti njihovom odabiru za taj dan, to jest večer. Ispostavlja se da smo nabasali na Smrt u Sarajevu Danisa Tanovića, s čime nemamo razloga biti nezadovoljni. Ovdje imamo nekoliko narativnih linija koje uglavnom uspješno prenose stanje u društvu –  dok Hotel Europa u glavnom gradu BIH ima ugostiti neke važne ljude povodom stogodišnjice početka Velikog rata, istodobno njegovi radnici, koji već više mjeseci nisu dobili zasluženu plaću, pripremaju štrajk. Menadžerica hotela Šejla, čini se desna ruka direktora, upada u  sukob lojalnosti gazde i vlastite majke, također zaposlenice hotela, a koju radnici biraju kao vođu pobunjenika. Istodobno, na krovu hotela odvija se nekolicina prigodnih intervjua, od kojih u jednom TV novinarka upada u love-hate odnos s muškarcem koji gaji nacionalistički sentiment i biva intervjuiran, čini se, „samo“ zato što nosi ime i prezime Gavrila Principa. Još jednom svjedočimo o tome kako je ovdje teško snimiti dobar ili barem interesantan film u kojemu likovi nisu maksimalno uronjeni u i određeni društvenom klimom svoga društva ili konkretnije države. Koliko je to dobro za film, toliko je nepoželjno za one koji tu doista provode život. Osim ako nam je od blagostanja miliji benefit kojeg dobivamo onda kada vlastite, sasvim individualne brige, neuroze, nesigurnosti i probleme uopće, zakrilimo onima za koje ne snosimo odgovornost.

DAN 3

Nikako odrasti i preskočiti već jednom taj doček Nove godine ili ga barem odraditi u toplom, uz, primjerice, sve lošiji svečani program na velikom malom ekranu, koji ima tu ključnu prednost da barem ne obećava sjajnu zabavu.

Večer se spustila ranije nego inače, ma skoro odmah – sjećam se samo kako na koncu, zaštićeni priličnom dozom ironijskog odmaka pohodimo koncert popularnog Željka Joksimovića, kojeg  smo spremni braniti konstatacijom da se radi o mješavini popa i turbo folka načinjenog s umijećem, znanjem, ako ne već s dušom. Događaj je upriličen na Trgu BiH, koji je dislociran od centra, pa je od primjerice Vijećnice u središtu grada potrebno još barem nekih trideset minuta hoda dotamo. Još teže nego ustrajno hodati po takvog hladnoći (debeli minus) jest probiti se do lijepog Željka – srećom, samo do ponoći, jer tada se rijeka ljudi konačno odlijeva i klizi na druga mjesta, a megapopularni pjevač i dalje ima što za reći u stihu. I hoće. Poslovično uređen, u majici pripijenoj taman toliko da još uvijek bude pristojno, on uspijeva u svakom trenu biti itekako svjestan publike i sebe. Zračnu pusu najzaljubljenijoj djevojci u publici  on umije poslati baš u pravi čas, čime se zatvara izvjesni krug – dok publika uživa u Željku, njemu je u sebi samome barem podjednako fino. Ne zamjeramo, neka Željka. Nakon nešto manje od sat vremena zahvalili smo mu na prilično ugodnoj razmjeni – mi njemu ironijski odmak, on nama blagi smešak.

Nakon jednog dana iza ponoći, slijedi povratak na Baščaršiju, na kojoj se nadamo nekoj negužvovitoj živosti. Nailazimo na nešto neočekivano, ovdje je pustoš koja iz nepoznatog razloga isprva podsjeća na splitsku ribarnicu po noći (?) te na objekte koji u velikoj većini ne rade. Toplu utjehu tražimo u jednom od kafića koji podsjeća na one omanje kafanske objekte na Gornjem gradu što se nalaze u zakutcima, zapećcima i u sebi imaju nešto skromno, blago arty i ponajviše slatko. Sjedimo i veselimo se kuhanom vinu, možda najboljem koje smo pili dosad. Unutra je svega nekoliko ljudi, a  po manirama i brkovima je jasno da je konobar ujedno i gazda kafića, poduzetan, okretan, samouvjeren, umješan. Muškarac i žena u barem kasnim četrdesetima i, pretpostavljamo –  stalni gosti ovog mjesta i stalni Sarajlije, srednjoškolski se zadirkuju, potaknuti  stihovima pjesama koje srce diraju. Međusobno se blago prepiru i oštro podbadaju oko odnosa koji nikad nije realiziran, pri čemu je teško nazrijeti  odgovor – zbog čega? Zbog rata, njezinog muža, njegovog alkoholizma, ili, nedobog, pripadanja različitim entitetima, teško je saznati. Tek onda kada smo se pomirili da to neće biti moguće proniknuti u sadržaj ove priče, a još manje u njezinu bit,  barem za ovu večer, odlazimo na san, u potkrovlje na brijegu iznad grada, odmah uz  bijelo,  veliko i  sablasno dopadljivo groblje Alifakovac.

DAN 4

Danas je zadnji dan boravka u Sarajevu i valjalo bi u vrlo skoroj budućnosti izaći iz apartmana. Nismo ni stigli još jednom provjeriti kada je to točno, kad ono hostica Amela preduhitruje svojom porukom – nudi da ostanemo još jedan dan gratis. Premda ovaj, čini se, uobičajen izraz slavne bosanske ljubaznosti (naši su prijatelji u apartmanu na drugom kraju grada dobili istu ponudu od svoga hosta), nećemo moći konzumirati u cijelosti, dobro je znati da na burek ili pitu ne moramo ići natovareni putnim torbama.

Do tog bureka nije niti tako lako doći! Jest da buregžinica ima, no još je više turista. Isto tako, netko sve to skupa treba ispeći. Može biti da zvuči heretično, ali za razliku od ćevapa, koji su doista specifični u Sarajevu, kad se o burecima i pitama radi, čini mi se da je nešto slično moguće naći i u nas pod istim ili sličnim imenom (za njih je burek samo onaj od mesa, dok je ono što je u nas burek od nečega što nije meso – pita). To ipak ne znači da se ne isplati do Sarajeva po burek.  Atmosfera buregdžinice, da na kažemo odnos koji se tamo gaji prema bureku i piti, čini ovo jedalačko iskustvo radikalno različitim nego što je to u nekakvom Zagrebu. Ovdje prema tome dolazimo da bi nam se on svečano poslužio, a ako smo malo bolje sreće i podlio jogurtom.

Muhamed je treće životne dobi i velik dio svojih proizvoda izrađuje sam, a nalazimo ga u jednoj gotovo tajnoj ulicu, namijenjenoj i rezerviranoj za suvenire, koja nam je dosad nekako prošla ispod radara. On poznaje našu hosticu, više puta spomenutu Amelu, što znači da imamo pravo na poseban popust. Ponosno nabraja mnoga slavna imena iz regije koja su posjetila njegovu malu radnju i prodavaonicu, među kojima su se našli i neki optuženi za ozbiljnje koruptivne radnje, pa on, istodobno se dičeći i pravdajući, prepričava kako ga je Netko jednom napao što se i takvim gostima ne libi hvaliti. Za to gazda ima spremno opravdanje, niti je imao pojma što su radili, niti zna gdje su sada. Vjerujemo ti Muhamede, pa ako njihovi najbliži suradnici mogu reći da ništa nisu znali, što bi ti znao? Njima pak, vjerujemo manje.

Dopadljiv je taj smisleni kič koji vlada na tacnama, čašama za čaj, posudama, žlicama. Sve to izgleda dovoljno uvjerljivo da je nevjerojatno lako steći dojam da bi nam ponuđeni proizvodi mogli omogućiti da  mističnu notu Bosne u duši ponesemo kući, e samo da ih kupimo. Treba se otarasiti te zavodljive misli, što nam je olakšano shvaćanjem da bi se te silne stvari teško, ako ikako, uklopile  u naše omanje domove. Kuda bismo uopće s tom golemom zlatnom tacnom ili do iznemoglosti izvezenim jastucima? Ipak, kupiti valja barem nešto, pa neka to bude nekoliko kuhinjskih žličica ukrašenih kamenom u boji na vrhu, pokoja omanja, ali besramno kičasta čaša za čaj te mnogo decentnija bakrena posudica za šećer za u kavu ili čaj. Još turski čaj, ratluk te nekoliko magneta i…gotovo da smo s kupnjom gotovi.

Od Amele dobivamo pouzdan kontakt za taksi, koji nas vozi do mjesta autobusnog kolodvora. Taksist voli naše more, a skoro se preselio u Split zbog jedne konobarice. Želimo čuti još o toj priči, ali naprosto ne stižemo. Ljubazan je, srdačan i ugodan, naplaćuje korektno i u okviru dogovora, stiže iskazati i ljutnju spram kolega koji pljačkaju i varaju. Zalječuje tako naše prvo, blago neugodno iskustvo s taksijem na dolasku.

Noćno putovanje na relaciji Sarajevo-Zagreb ispostavlja se manje ugodnim nego po danu, čini se zato što nema mogućnosti da usmjerimo fokus s poznato loših cesta na živopisni krajolik. Na gornjem katu vozila je vruće do razine kada se u nama budi nepravedna agresija i osvještavamo kako je deprivacija osnovnih potreba sjajna premisa za sve crne totalitarizme – razmaženi smo Europljani i ako samo jedna stvarčica ugodnosti nije na svome mjestu, naša se labilna ravnoteža  počinje urušavati. Prije nego stignemo razraditi nadolazeće misli u kvalitetnu tezu,  gotovo refleksno se stišćemo  na sjedalima u nekakav polusan, sve do graničnog prijelaza od kojeg nas udaljava otprilike šest sati vožnje.  BlaBlaCar, idući put, obavezno, prve su kratke, ali snažne i odlučne misli koje nam u oštrini nadolaze nakon ovog putovanja.

Latest News

Krenimo zdravo – vježbe za kralježnicu na poslu i kod kuće

Bez obzira na dob, svi mi ponekad osjetimo bol u kralježnici, a jedan od najčešćih razloga je...

Dragovoljno vojno osposobljavanje

Na gornjoj fotografiji stoje mladi ročnici i mlade ročnice za vrijeme davanja svečane prisege. Prisega se odvija u Požegi pred državnim vrhom,...

Grunge danas, jučer i prije 30 godina

Čuli ste za Nirvanu, a vjerojatno i Pearl Jam. Jeste čuli za Alice in Chains ili Soundgarden? Sjedi pet. No, jel' vas...

HUMORISTIČNE SERIJE KOJE MORATE POGLEDATI!

Ukoliko je naslov napisan velikim slovima onda znate da se ne šalim. Onda znate da je ovo članak kojem se mora pristupiti...

Neobičan apartman – fora alternativa klasičnom smještaju

Volite isprobavati nove stvari i posjećivati nova mjesta? Dosta vam je klasičnih apartmana i hotelskih soba? Želite nešto novo i po mogućnosti...