Simona Dimtrov Palatinuš: Studio Kubus, glumački inkubator

Must Read

Biblija investiranja: Analiziranje dionica

U prošlom članku smo se upoznali s dionicama i stranicama preko kojih možete postati investitor većih svjetskih...

Kriptovalute – drugi dio: Blockchain tehnologija i pametni ugovori

Nakon prvog teksta o kriptovalutama, u kojem smo se prije svega dotakli izuma i razvoja Bitcoina, u...

Future Scope Open Air: romantično partyjanje pod zvjezdanim nebom

Nakon duže pauze i želje za dobrim beatovima na Jarunu (tik uz skete park) održalo se novo...
Ružica Eterović
Ružica Eterović
Volim pisati tekstove koji istražuju ne samo teme, već i granice stila. Tek odnedavno sam spremna dijeliti plodove svog pisalačkog rada sa širom i užom publikom, Veselim se prilici da to bude na ovom entuzijastičnom i pozitivnom mjestu.

Postoji jedna osoba koja se u trenu, gotovo zapanjujuće, umije glumački transformirati, koja odlično poznaje glumačke tehnike (i kontinuirano radi na njima i s njima) te ima oštar fokus. Nadalje, raspolaže snažnom voljom, scenskom inteligencijom i po svemu sudeći bi mogla biti sjajna glumica. Rijetko tko bi s takvim svojstvima i znanjima odolio pokazati se široj javnosti, raširiti perje, koji put se pokloniti i okititi dobivenim cvijećem. Još rjeđi bi odlučili talent usmjeriti isključivo na učenje, davanje, prijenos i transformaciju, pritom ne diskriminirajući vrsne talente od sasvim prosječnih. Jednu takvu znam ja, a sad ćete je upoznati i vi.

Pisanje u rubrici Uspješne priče lako može biti poticaj da se još jednom zapitamo što je uopće uspjeh, tko je pozvan da nekoga nazove uspješnim, kao i na već pomalo dosadna moraliziranja o poimanju uspjeha na Zapadu, smislu i istinskoj sreći. Ipak, ovo je jedno od boljih mjesta da se dotaknemo razmatranja ovog tipa, jer sobom vam donosim osobu koja iza sebe ima uspješnu priču u onom užem, ako hoćete malograđanskom smislu, kao i u onom širem – voli ono što radi, radi to što radi na čistu radost drugima i svi skupa u tome vide (to jest vidimo) –  smisao.

A sada evo i nešto konkretnih dokaza – Simona Dimitrov Palatinuš ima iza sebe jednu punokrvnu, hrabru i uspješnu priču – ova odgajateljica, dramska pedagoginja, glumačka trenerica i idejna osnivačica Umjetničke organizacije Studio Kubus, samostalno drži svoj program već dugi niz godina, kojeg svake godine polaze deseci mladih u duši. Isto tako, u počesto hermetički zatvorenom svijetu glume, kazališta i filma, Kubus je postao renomirano i prepoznatljivo mjesto, a mnogi su njegovi polaznici mimo akademskog obrazovanja uspjeli ostvariti zapažene uloge u kazalištu i na filmu.

Za početak jedno veliko i malo pitanje – što je za tebe gluma? Imaš li neku svoju definiciju?

Najbolju definicija glume čula sam, a volim one kratke i slikovite, ‘95. godine od redatelja Borisa Kovačevića, a glasi – gluma je autentična reakcija na imaginarni podražaj – definicija mi je tada bila mentalno jasna, ali iskustveno ne. Upravo to je bio moj početak istraživanja glumačkih tehnika koje su nudile odgovor na to kako doći do autentične reakcije na nešto što je zamišljeno, jer u glumačkom zadatku ništa nije stvarno: scena ili set, rasvjeta i zvuk, scenografija, kostimi, rekviziti, šminka, tekst, lik koji se glumi, odnosi, dramski sukob… sve je to imaginarni podražaj, a reakcija mora biti autentična.

Očito je da te gluma fascinira. Moram primijetiti da kad nam nešto objašnjavaš i onda za potrebe vježbe ad hoc uđeš u neku ulogu, to uvijek ispadne sjajno, vidi se da imaš žicu, isprva ti sve ispadne dobro i autentično. Međutim, gluma kao takva te prvenstveno ne privlači.

Ono što je kod mene od malena bilo prisutno, igra koju sam se uvijek igrala, bilo je da nekoga nešto učim. Zato sam postala odgajatelj, kao djetetu od četiri godine bilo mi je posve jasno da je to moj poziv, iako tada još nisam išla u vrtić. Kako i zašto ne znam, ali je to bilo ono nešto u meni: baviti se ljudima i nešto im predati. Nakon četiri godine rada kao odgajatelj osjetila sam poriv da idem dalje, sljedeći korak je bio dramska pedagogija, a nakon toga rad s glumačkim tehnikama.

Gluma kao poziv mi nikad nije bila privlačna jer je moj mozak pedagoški. Ali svakako da je gluma zanimljiva kao igra i da sam si morala priuštiti u životu nekoliko glumačkih izazova da bih stekla iskustvo kako bih mogla govoriti o tome s pokrićem, isto kao što psihoterapeut mora sam proći kroz terapiju da bi je mogao raditi s ljudima.

Gluma kojoj nas ti učiš uvelike je bazirana na tehnikama, na stjecanju znanja i vještina, to dakle nije samo nekakva spontana igra ili još manje uživljavanje, imitiranje.  Tvoj program na neki način počiva na ideji da se gluma (uvelike) može naučiti, a i sami vidimo napredak na sebi i onima oko sebe. Ipak, vjerujem da vjeruješ i u talent. Kakav je za tebe odnos talenta i rada u glumi i smatraš li da postoje rođeni glumci kojima ne trebaju tehnike?

Promišljam intenzivno o tome i još nemam odgovor, no pitam se jesmo li možda ipak predestinirani. Ako polazim od sebe, ja sam kao dijete od četiri godine tvrdila da želim biti odgajatelj u vrtiću, a da nikad dotad nisam bila u vrtiću, no nešto unutra me vuklo tome. Cijeli moj život je od početka usmjeren prema pedagogiji, učenju, radu s ljudima.

S druge strane, napravit ću glumačke zadatke ako se nađem u toj situaciji, odradit ću ih kreativno i kvalitetno, ali ne uživam u tome koliko u prenošenju znanja. Kao da po defaultu imam neku odskočnu dasku gdje sam već pripremljena za to prenošenje znanja, a gluma je samo neka radosna igra koja je povremena. Tako vjerujem da i ljudi koji su zaista glumci-umjetnici imaju ono nešto čime su predestinirani, talent. E sad, taj talent sam po sebi ne znači ništa, ako uz to ne dolazi kvalitetan rad koji će taj talent razviti dalje. Jedan od meni najdražih citata po tom pitanju izrekao je Mihail Čehov: „Nema dvojbe da će svakoga tko pokušava organizirati i koordinirati serije kazališnih koncepata upitati zašto je talentiranom glumcu uopće potrebna neka metoda. To je jedno od onih pitanja na koje se može odgovoriti samo drugim pitanjem: Zašto je civiliziranom čovjeku potrebna kultura? Zašto je inteligentnom djetetu potrebno obrazovanje?”

No što je s onim slučajevima kada netko nije talentiran, a jako želi glumiti?

Kad sam radila sa srednjoškolcima, znalo mi se dogoditi da u grupu dođu mladi ljudi za koje bih rekla – OK, oni su talentirani. Imali su neke predispozicije: otvorenost, vještinu improvizacije, ali neki do njih naprosto nisu bili radnici, nije im se dalo redovito dolaziti, frktali su nosom na glumačke tehnike. S druge strane sam imala djecu za koju sam mogla reći – OK, oni nisu talentirani, ali za tri mjeseca redovnog rada, treninga  i vježbi, djeca bez talenta pokazala su bolji rezultat od djece s talentom koja nisu bila redovna u radu. Talent nesumnjivo postoji, ali sam po sebi nije dovoljan, a kvalitetan rad može osloboditi kreativnost za koju nismo ni svjesni da imamo.

Imaš li neke primjere glumaca koji su ti uzori u tom smislu da utjelovljuju ono što glumac po tebi treba biti?

Voljela bih ako možemo ne spominjati imena, samo zato da ne bih nešto sugerirala ili davala informaciju s kojom se netko ne mora složiti jer različito percipiramo. Kvalitetnije mi je nabrojati što konkretno cijenim kod izuzetnih glumaca, a to je, svakako, sposobnost da se za svaki lik pripremaju tako da svoje privatno stave u stranu i kreću graditi lik iz neutralne pozicije, kao kipar koji pred sobom ima neobrađen kamen. Tijelo, habitus (u užem smislu te riječi), govor, karakterne osobine, etička načela… sve to nastaje i u konačnici postaje živi lik tako da publika ne vidi glumca koji ga glumi, već biće koje je taj glumac kreirao. Kod takvih je glumaca svaki lik koji su kreirali novo i jedinstveno umjetničko djelo.

Cijeniš dakle glumački raspon?

O, da! A pritom, naravno, sve mora biti autentično.

Naravno, to se podrazumijeva.J

Ono što mene posebno fascinira u tvome radu je tvoj fokus na nama, aktivno gledanje i slušanje. Meni bi to bilo izuzetno teško. S druge strane, čini mi se da je tebi fokus i praćenje drugih bića nešto jako lagano, gotovo prirođeno. Jesam li u pravu?

Tu bih rekla da je zaslužan cijeli moj put rada od djece do odraslih osoba, od pedagogije do andragogije, a za to sam najviše zahvalna odgajateljskom iskustvu. Ako s predškolskom djecom izgubite fokus, koncentraciju, ne pratite sve što se događa, lako se može netko ozlijediti, osim toga djeca brzo izgube pažnju. Rad s njima naučio me najvrjednijoj stvari, a to je da budem konstantno prisutna. S druge strane, kao što glumac u radu stavlja svoje privatno sa strane, tako i ja, u momentu dok vodim trening, stavljam svoje privatno sa strane, u tom trenutku bitni su samo ljudi s kojima radim. Čim imam taj cilj, tamo su i moj fokus i koncentracija. Pomaže i to što istinski volim ljude sa svim njihovim različitostima.

Na što si najviše ponosna kod bivših Kubusara? Vjerujem da te veseli vidjeti ukoliko se krenu profesionalno baviti glumom? Osjećaš li uz ponos i odgovornost, pošto si ustvari suodgovorna za taj često nezahvalan i težak poziv?

Meni je tu diskutabilna riječ ponos, moram priznati da mi ponekad zvuči jako sebično, kao kad čujemo roditelje koji su ponosni na uspjeh svoje djece. Da, roditelj je imao udio u tome, ali djeca su ta koja su uspjeh ostvarila svojim radom. Ja mogu zapravo biti radosna zbog njihovih uspjeha, ne znam da li je to ponos, ali osjetim neopisivu radost kad vidim da su neki ljudi koji su radili sa mnom ispunili svoj životni cilj. Gluma nije posao koji se lako nalazi, u kojem se lako probiti, pogotovo zato što imamo pet akademija, što je na godinu nekoliko desetaka diplomiranih glumaca, a kazališta imamo koliko imamo, godišnja filmografija je takva kakva je i puno ljudi  završi akademiju, a nemaju gdje raditi. A kad netko nije završio akademiju, ali ima rad iza sebe kroz glumačke tehnike, uspije i dokaže se u tom svijetu…

…I to ti se dogodilo par puta?

I to se dogodilo. Ono što je bitno jest da oni prate svoj cilj, oni žive svoj cilj, žive svoju kreativnost i to je ono što u meni stvara osjećaj radosti. Da zaokružim – rekla bih da smo bili na pravom mjestu u pravo vrijeme, zajedno radili, a uspjeh je rezultat njihovog uloženog truda i volje.

Svoj studio držiš sama već dugi niz godina i tvoj posao isključivo ovisi o tome koliko će se (uglavnom mladih) entuzijasta ozbiljno (radi se dvaput tjedno po dva i pol sata) sustavno i kontinuirano posvetiti nečemu što je najčešće izvan njihove primarne struke. Nemoj sad reći da nisi ni na to ponosna.

E na to sam ponosna (smijeh), što sam opstala i ustrajala. Moji su počeci u glumačkoj pedagogiji bili u Teatru Exit, no u jednom je momentu naprosto došlo do toga da se trebalo osamostaliti, trebalo je izaći iz zone komfora. Bila sam entuzijastična, na lijep način naivna i nisam dozvoljavala da mi drugi ljudi uvaljuju svoja uvjerenja –   to je teško, kako ćeš uspjet’, nitko još nije uspio na taj način… Naprosto sam imala svoju viziju i slijedila sam je. To je nešto na što zaista jesam ponosna jer funkcionira tolike godine.

Sve je to ipak išlo nekim redom, radila sam prvo s predškolskom djecom, zatim s osnovnoškolskom i srednjoškolskom djecom, pa je preraslo u rad sa studentima i odraslim osobama. Negdje u mirovini se vidim u nekom domu kako radim s ljudima treće dobi. S druge strane, treba pratiti promjene u društvu, u jednom trenu sam se bila uljuljkala u stari program i to je rezultirao padom broja zainteresiranih. Onda sam shvatila da moram osluškivati potrebe ljudi i kad sam to napravila, novi program je uspješno zaživio. A to samo znači ne pokleknuti na prvoj prepreci i prilagođavati se.

Tako da je od početne pozicije Kubusa, koji je uglavnom bio odskočna daska ljudima koji su se pripremali za akademiju i bio je više usmjeren na studente i mlade ljudi, danas to studio u koji dolaze i zreli ljudi, prosjek je sada između 25 i 35 godina, a ima i mlađih i starijih, što je pokazatelj toga da ljudima treba kreativan rad, bez obzira na to žele li se time profesionalno baviti ili ne. I tu se zapravo promijenio program, prilagodila sam ga potrebama zainteresiranih.

 Imaš li neke neostvarene, velike, možda i utopijske želje za Kubus u budućnosti?

Ustvari ne. U jednom periodu postojala je vizija kazališta, ona je proizašla iz želje da omogućim članovima, koji su stasali u kvalitetne glumce, da iskuse daske u profesionalnim predstava iako nisu imali status glumaca ni završenu akademiju. Nekima od njih upravo su te predstave pomogle da dobiju glumački status. No, iskreno, to da vodim kazalište nije moj prioritet, ni moja najveća ljubav, već rad s ljudima, a ako se pritom dogodi kvalitetna predstava to je prekrasan bonus. Vezati se za neke vizije u budućnosti mi se čini ograničavajuće u odnosu na ono što se trenutno i sada događa.

Znači upravo se sada događa ono što želiš?

Najviše što volim u ovom radu nije nužno sama gluma i glumačke tehnike, već rad s ljudima koji na taj način stječu samopoštovanje, samopouzdanje, vraćaju se u svoju autonomiju, otvaraju se u smjeru rješavanja strahova od javnog i scenskog nastupa. To je ta lijepa transformacija ideje straha i ograničenja u nepregledne potencijale koje imamo, to je blagoslov kojeg osjećam pri radu s ljudima. Zato i ne stvaram više vizije nego sam tu, osluškujem, pa kud odvede, odvede.

Završimo s ovom lijepom misli. Hvala i vidimo se.

(Hvala tebi!)

Latest News

Krenimo zdravo – vježbe za kralježnicu na poslu i kod kuće

Bez obzira na dob, svi mi ponekad osjetimo bol u kralježnici, a jedan od najčešćih razloga je...

Dragovoljno vojno osposobljavanje

Na gornjoj fotografiji stoje mladi ročnici i mlade ročnice za vrijeme davanja svečane prisege. Prisega se odvija u Požegi pred državnim vrhom,...

Grunge danas, jučer i prije 30 godina

Čuli ste za Nirvanu, a vjerojatno i Pearl Jam. Jeste čuli za Alice in Chains ili Soundgarden? Sjedi pet. No, jel' vas...

HUMORISTIČNE SERIJE KOJE MORATE POGLEDATI!

Ukoliko je naslov napisan velikim slovima onda znate da se ne šalim. Onda znate da je ovo članak kojem se mora pristupiti...

Neobičan apartman – fora alternativa klasičnom smještaju

Volite isprobavati nove stvari i posjećivati nova mjesta? Dosta vam je klasičnih apartmana i hotelskih soba? Želite nešto novo i po mogućnosti...