Studentica Lucija Bavrka o programu Work and Travel: „Treba smanjiti očekivanja, ali ipak bih svima preporučila program”

Must Read

ZG Zoo: Zagrebačka filharmonija oduševila ljude i životinje

S Labuđeg otoka u Zoološkom vrtu grada Zagreba: Zagrebačka filharmonija oduševila ljude i životinje

5 alternativnih mjesta u okolici Splita za dnevni izlet

Poput mnogih drugih šokantnih saznanja o sebi i o životu do kojih smo možda došli tijekom krize...

Jednostavnim koracima napunite baterije

Uz malo truda na korak ste do zdravlja i sreće. Šetnja je najjednostavnija i najprirodnija kretnja kojom...
Ružica Eterović
Ružica Eterović
Volim pisati tekstove koji istražuju ne samo teme, već i granice stila. Tek odnedavno sam spremna dijeliti plodove svog pisalačkog rada sa širom i užom publikom, Veselim se prilici da to bude na ovom entuzijastičnom i pozitivnom mjestu.

Lucija Bavrka studentica je ekonomije u Rijeci koja je 2019. godine posjetila SAD u sklopu programa Work and Travel. Nedavno smo, stoga, ovu blagoglagoljivu studenticu posjeli na Skype, kako bi nam otvoreno, bez uljepšavanja, ali ipak s entuzijazmom, odgovorila na sva pitanja i potpitanja. Kako je Lucija iskrena, jednostavna i direktna, (a što se vidi i preko ekrana), u ovom smo intervjuu uspjeli doznati sve bitno o ovom popularnom studentskom programu.

S obzirom na to da, kako smo u razgovoru doznali (spoiler alert), prijave na program za ljeto naredne godine kreću već od jedanaestog mjeseca prethodne godine, a uz to i ne koštaju malo, pravo je vrijeme da, ukoliko budete zainteresirani za ono što čujete, već sad krenete sa studentskom štednjom. A da biste znali jeste li zainteresirani, poslušajte Luciju koja govori precizno, iscrpno i najvažnije – iz prve ruke.

Prvo da krenemo s manje zanimljivim, ali korisnim dijelom – možeš li nam objasniti postupak prijave, koliko se čeka na sve to skupa i kada bi se osoba, koja primjerice na ljeto iduće godine želi na Work and travel (ako pretpostavimo da će sve s koronom biti ok) trebala krenuti u cijeli postupak? Kome se treba javiti, kojim redoslijedom i je li ta administracija tipično zamorna na dobri stari hrvatski način ili je ovdje situacija ipak malo drugačija?

– Prvi korak je odlučiti gdje otprilike želiš ići raditi, zatim naći agenciju preko koje želiš ići. Agenciju sam odabrala zbog brojnih preporuka, čak i preporuke rodice koja je išla s istom prije čak 12 godina. Prije odabira bih svakome savjetovala da porazgovara s drugim studentima koji su već odradili isti program, da dobije donekle dojam o cjelokupnom programu. Na Facebooku postoje brojne grupe u kojima se mogu pronaći razna iskustva pa preporučujem svima koji su zainteresirani za sami program da se učlane u njih i istraže. 🙂

Cijeli proces prijave je online te je sami postupak aplikacije dosta jednostavan. Naravno, potrebno je dati dosta osobnih podataka i dosta su detaljni ti podaci, no to je razumljivo s obzirom na važnost istih. Kao dio aplikacije i prije konačnog odabira poslodavca, imali smo i intervju na engleskom s predstavnicom agencije koja nas je u odnosu na njega i evaluirala te smo u skladu s ocjenom mogli i birati pozicije za koje smo zainteresirani. Intervju koji smo imali nam je u neku ruku bio i dobra priprema za intervju koji smo kasnije trebali obaviti uživo s poslodavcem. Naravno, prije konačnog odabira poslodavca te intervjua s istim bilo je potrebno platiti sve naknade agenciji.

Što se tiče samog programa, postoje različite opcije i sve ovisi o tome želite li da vam agencija pronađe posao ili ste ga već sami pronašli, želite li ići samostalno ili pak u nekom društvu. Izbor je stvarno velik. Kako sam prvi put išla na program, zbog neke sigurnosti sam se odlučila na soluciju gdje mi agencija pronalazi poslodavce te ja biram među njima za kojeg se prijavljujem.

Kad sam odabrala poslodavca morala sam snimiti kratki video u kojem mu se predstavljam i govorim neke osnovne informacije o sebi i zašto sam se baš odlučila za prijavu kod istog. S istim poslodavcem sam imala i razgovor uživo u Zagrebu. Iskreno, taj razgovor mi je bio najstresniji proces cijele prijave, no stvarno bespotrebno jer je poslodavac bio odličan i pokušavao nas je sve opustiti.

Zadnja prepreka prije samog odlaska na program je dobivanje američke vize. Sama prijava košta oko 160 dolara. Potrebno je aplicirati preko interneta, pri čemu treba odgovoriti na dosta pitanja, a zatim ići na razgovor u Američku ambasadu. U Ambasadi sam se osjećala kao da sam u banci. Na ulazu nas je dočekao zaštitar koji nam je dao broj i čekaš sa svim tim silnim dokumentima svoj red za razgovor i konačnu odluku. Ono što je u tom dijelu najvažnije je da im dokažeš da studiraš i redovno izvršavaš svoje obveze te da se namjeravaš vratiti u Hrvatsku po završetku programa.

Što se tiče prijava, sjećam se da su bile otvorene od jedanaestog mjeseca, do popunjena mjesta, s time da su ranije otvorene za one koji su već pohađali isti program. Cijeli proces, počevši od inicijalnog kontakta s agencijom i rješavanja papirologije do evaluacije, intervjua te procesa dobivanja vize traje sigurno sve skupa četiri  do pet mjeseci, ovisno o tome kad se prijavite. Sve u svemu, dobro je prijaviti se što ranije, a već početkom akademske godine početi planirati sljedeće ljeto.

Prema ovome mi se čini da je najvažnija,  gotovo jedina bitna kompetencija za dobivanje posla je znanje engleskog jezika?

U principu da, premda pitaju i za prethodno iskustvo…

Za koju si se ti lokaciju odlučila i zašto?

Išla sam u Colorado jer sam inače iz Zadra, a studiram u Rijeci pa sam htjela nešto suprotno od mora i odabrala planinu. Ipak, bio mi je šok kad sam tek došla. Na prvi dan ljeta je padao snijeg.

Ako sam dobro shvatila, to sve skupa i prilično košta?

Za početak, radi se o priličnoj investiciji, treba platiti agenciji preko koje se ide, zatim avionsku kartu i vizu, a kada se dođe u SAD, treba imati određenu količinu novca da se ima od čega živjeti jer plaća je uglavnom svaka dva tjedna. Mogu reći da sam se pošteno naradila već prije odlaska u SAD kako bih mogla sve platiti. Troškovi agencije su bili oko 700 dolara (pri čemu su agencije samo posrednici, a cijene među agencijama mogu nešto varirati). Dodatno,  troškovi same prijave u mom slučaju su bili 50 dolara, prijava za vizu je 160 dolara plus avionska karta i troškovi života do prve plaće.

Što se troškova života tiče, smještaj i hrana mogu biti uključeni u ponudu, ovisno o poslodavcu. U mome slučaju troškovi smještaja su bili između 350 i 400 dolara mjesečno, ovisno o tome s koliko si ljudi u apartmanu. Dok sam još bila u Hrvatskoj, morala sam platiti i polog za smještaj koji su mi nakon što sam se iselila i vratili jer nije bilo nikakve štete u apartmanu. Što se tiče hrane, kako sam radila ugostiteljskom objektu, imala sam pravo na jedan besplatan obrok dnevno tijekom pauze (ne uključujući slobodne dane).

A odabir posla?

Sve opet ovisi o programu na koji se odlučiš ići. Kako sam ja išla na način da mi agencija pronađe poslodavce, naravno i brojni drugi su išli na isti način, tako da je to bilo po principu tko prvi – njegovo. Imala sam situaciju da sam nažalost bila zadnja za razgovor kod svog poslodavca jer se moj  razgovor prebacio s jutarnjeg termina na poslijepodnevni te su pozicije koje su ostale bile „manje atraktivne“ od onih za koje sam inicijalno bila zainteresirana.

U konačnici sam odabrala poziciju koja se zove utility, u prijevodu, radiš sve – od čišćenja stolova, podova, toaleta, zatim malo na kasi, na sladoledu… Ono što bi meni bilo draže jest posao takozvanog bussera ili servera. Te pozicije su atraktivnije, jer uključuju napojnice.

Također, smjene su nam bile raspoređene na način da nisam mogla pronaći dodatni posao, a htjela sam jer smatram da sam imala malo radnih sati. Otišla sam raditi sezonu, a radila sam 30ak sati tjedno te imala 2 slobodna dana tjedno. Nažalost kako sam dosta kasno došla u Ameriku, nisam uspjela naći drugi posao koji bih mogla raditi na te slobodne dane i bilo je jako puno studenata u mjestu u kojem sam radila koji su došli ranije.

Sve u svemu, da budem korektna prema poslodavcu, svaka minuta koju sam odradila bila je pošteno i dogovoreno plaćena. Isto tako, satnica je bila oko 12 dolara, koliko se sjećam. To je dobra satnica, ali samo mjesto gdje sam živjela je također mjesto s priličnim troškovima života.

Dakle, teoretski je moguće naći i dodatni posao, povrh ovog prvoga?

Moguće je, ali tek kad imaš tzv. SSN ili Social Security Number, a za njega se možeš prijaviti tek koliko se sjećam otprilike tjedan dana nakon početka rada na glavnom poslu. SSN mi je stigao tek za 2 tjedna, tj. sredinom sedmog mjeseca. Svaki novi posao je potrebno prijaviti agenciji te ga ona mora odobriti i riješiti potrebnu papirologiju (uz plaćanje 50 dolara za prijavu istog) kako bi sve skupa bilo legalno.

Koliko si na kraju radila, a koliko putovala i što misliš, koji je omjer idealan?

Radila sam puna dva mjeseca, a putovala sam dvadesetak dana. Mislim da moj omjer nije idealan, studenti češće rade više, a putuju manje, možda 10ak dana. Premda, po mome iskustvu je to premalo i ne može se baš obići sve što po meni treba vidjeti.

S par kolega s posla koji su imali slične planove za putovanje sam unajmila auto i stvarno se ne mogu žaliti, vidjeli smo sve planirano. Obišli smo sve veće gradove koje smo imali u planu, ali smo se fokusirali i na nacionalne parkove te smo dosta vremena proveli u prirodi. Kampirali smo u Grand Canyonu, to je baš bilo sjajno iskustvo, među najboljima čak.

Koja dijelove SAD-a bi preporučila, a koje ne bi? Imaš li neke sigurne informacije iz prve ili druge ruke u tom smislu?

Puno sam očekivala od razvikanih gradova, ali L.A. me primjerice razočarao. Mislim lijepo je to sve vidjeti, ali  gužve su ogromne, mnogo je beskućnika i jako su vidljive razlike bogatih i siromašnih. New York me pak oduševio, proveli smo u njemu osam dana. U svakom slučaju bih preporučila da se prije puta napravi dobar plan putovanja i što se sve otprilike želi vidjeti.

Kakva je situacija što se tiče sigurnosti, obzirom da je u SAD-u znatno viša stopa kriminala nego kod nas. Jesi li se osjećala sigurno i jeste li se držali nekih specifičnih mjera opreza, poput kretanja sigurnim ulicama i provjerenih kontakata?

U početku sam se malo bojala, ali kako je svugdje dosta policije, osjećala sam se sigurno. Mogu navesti samo jednu nezgodnu situaciju, vezano uz iznajmljivanje apartmana, i to u Los Angelesu. Kad smo došli na dogovoreno mjesto, kontakt nam se nije javljao, nismo mogli ući u objekt, a kad nam je jedan dečko otvorio vrata od ulaza, zatekli smo stan zapečaćen od policije. Uglavnom, morali smo tražiti drugi smještaj što je bilo dosta nezgodno s obzirom da je već i bilo dosta kasno i da smo teglili puno stvari s nama. Na kraju smo riješili stvar s Airbnb-om, kao dokaze onome što nas je zateklo smo priložili videa i fotografije, ali u svakom slučaju, dosta neugodna situacija.

Ipak, općenito sam se osjećala sigurno i moram reći da se negativni stereotipi o američkim policajcima nisu pokazali opravdanima, nekoliko puta su nas i zaustavili, ali bili su iznimno ljubazni i od pomoći. Što se tiče mjera sigurnosti, ništa posebno, osim što nismo šetali uokolo pretjerano kasno navečer, ali po danu smo se slobodno gubili po gradu, lutali, istraživali. Također, kod iznajmljivanja smještaja smo se vodili komentarima i recenzijama.

Da malo zaokružimo priču širom slikom, imaš li koju riječ o iskustvima tvojih kolega koji su išli raditi na druga mjesta u sklopu istog programa?

Imam dosta poznanika koji su radili na obali, oni su imali nešto nižu satnicu, ali su dosta zaradili s napojnicama i prekovremenim satima. Meni je cilj bio pokriti troškove uloženog, što mi nije uspjelo. Jesam se vratila s nešto novca, ali ne toliko da bih bila na nuli u konačnici. Ako si na nuli u odnosu na uloženo, to je odlično (naravno biti u plusu je još bolje).

Premda, svatko ima neki svoj plan i neku svoju ideju. Znam dosta studenata koji dolaze u principu zaraditi. Cijeli program provedu radeći i ne iskoriste mogućnost da putuju te se vrate doma u plusu.

Kakvim bi tipovima studenata ili karaktera ovo preporučila, a kojima nikako ne bi? Moraju li biti radišni i otvoreni?

Ja bih to preporučila svima, i onima koji su bojažljivi, i koji nisu radišni jer mislim da ovo iskustvo pomaže da se suočiš sa situacijama s kojima se nisi suočio, ako nisi stvorio radne navike, ovdje ćeš ih stvoriti. Super je i za one koji studiraju u mjestu iz kojega su i žive s roditeljima, da se osamostale.

S druge strane, poznajem i one koji nisu zadovoljni s ishodom, uglavnom zbog zarade, a i problem je kad studenti imaju veća očekivanja od realnoga. U svakom slučaju, drago mi je da sam to prošla, bez obzira na sve zamjerke, nikako mi nije žao.

Što ti je najviše nedostajalo i je li bi mogla živjeti u SAD-u?

Za početak naravno obitelj i prijatelji, a u odnosu na Europu svakako normalna hrana. Čak i meni, koja volim nezdravu hranu je nakon nekog vremena bilo već dosta.  Na primjer, kad smo kupovali voće, jabuke su bile preslatke, kao da su punjene šećerom, teško je to uopće opisati…

Ipak, mogla bih se vidjeti u Americi u nekom većem gradu, možda New Yorku ili San Franciscu, naravno kad bih imala dobar posao za neki normalan život, a ne samo preživljavanje.

Latest News

KAKO KOPIRATI SKANDINAVSKI MODEL SRETNOG ŽIVOTA ILI ŠTO JE HYGGE?

Nije tajna da Danci slove za najsretniju naciju na svijetu i iako će mnogi pomisliti kako...

Svjetski dan zaštite okoliša 2020. godine: Vrijeme je za prirodu

Svjetski dan zaštite okoliša obilježava se u petak 5. lipnja 2020. godine. Ove je godine vođen motom: Vrijeme je...

Kako se motivirati i pokrenuti

Ustali ste ujutro i očekujete još jedan uobičajeni dan u kojemu se neće mnogo toga promijeniti. Smatrate da je ovo još jedan...

Salary cap – kapitalistički motiv, socijalistička primjena

Ovaj tekst započinjemo s viješću kako je Formula 1 odlučila kako će po prvi put u povijesti uvesti salary cap za sve...

Borba s anoreksijom u doba društvenih mreža

Planovi prehrane, treninzi, magični čajevi i brojni savjeti koji obećavaju savršeno tijelo posljednjih su godina  preplavili društvene mreže. Upravo savjete poput ne...