Švedska divljina, pas i prenatrpani kanu

Must Read

Biblija investiranja: Analiziranje dionica

U prošlom članku smo se upoznali s dionicama i stranicama preko kojih možete postati investitor većih svjetskih...

Kriptovalute – drugi dio: Blockchain tehnologija i pametni ugovori

Nakon prvog teksta o kriptovalutama, u kojem smo se prije svega dotakli izuma i razvoja Bitcoina, u...

Future Scope Open Air: romantično partyjanje pod zvjezdanim nebom

Nakon duže pauze i želje za dobrim beatovima na Jarunu (tik uz skete park) održalo se novo...

Švedsku sam prvi put posjetila prošle zime, za vrijeme najduže noći u godini, zbog čega se cijela zemlja doimala kao mračno, ali svejedno prijateljsko mjesto. Nekoliko sam dana provela u Gothenburgu, gradu čija je klima izrazito neprivlačna i vlažna, s gotovo neprestanom kišom. Dane smo provodili usred gradske vreve, jureći po muzejima i Lisebergu, najvećem švedskom zabavnom parku. Nekoliko mjeseci nakon kratke švedske avanture svijet se na neko vrijeme ugasio, letovi su odgođeni, busevi promijenili vozne redove, u srca nam se zavukao podmukli strah. Pandemija je otkazala 2020. godinu. Ali upravo je pandemija bila razlog mog odlaska u Švedsku i sasvim spontane robinzonske avanture.

Švedska nas je dočekala jednako prpošna i zaigrana, kao da pandemije nije niti bilo, u dućanima nije bilo obaveznih dezinfekcijskih sredstava i ljudi se nisu pretjerano držali na udaljenosti. Nakon višemjesečne izolacije, cijela nam je ta normalnost bila nenormalna pa smo odlučili naći ravnotežu odlaskom na kampiranje. Iako se često govori o hrvatskoj povezanosti s prirodom, rekla bih da nismo ni blizu skandinavskoj usklađenosti s njom. To je lako vidjeti iz njihovog zakona Allemansrättena. Naime, u Švedskoj je zakonom omogućeno da svaka osoba slobodno boravi u prirodi i ima pravo na besplatno kampiranje ili parkiranje motorne kućice na javnom ili tuđem zemljištu do 24 sata. Nakon toga, zemljoposjednika se treba tražiti dozvolu za boravak.

Švedska je zemlja divljine, čak je 57%, odnosno 23 milijuna hektara površine prekriveno šumom, a mi smo za svoju avanturu odlučili odabrati rezervat prirode Malingsbo-Kloten u južnoj Dalarni i sjevernom Västmanlandu. Malingsbo-Kloten jedan je od najvećih prirodnih rezervata u Švedskoj, visoka brda i duboke doline okružuju dugačka i čista jezera koja su kao stvorena za beskrajna lutanja kanuom ili kajakom. Švedska je Vlada 1977. godina odlučila zaštititi to područje te ljudima omogućiti nesmetani boravak u prirodi, zahvaljujući čemu je ona još uvijek popularno utočište mnogih divljih životinja.

Ideja je bila doći u nedjelju, pokupiti kanu i krenuti, ali s obzirom na to da svugdje kasnimo, tako smo shvatili da ćemo zakasniti i po kanu jer se agencija za iznajmljivanje zatvarala relativno rano. Umjesto da se vratimo doma i odspavamo jednu noć u miru ipak smo odlučili krenuti prema našem odredištu te spavati na nekom okolnom mjestu. Vozili smo polako i zabavljali se u autu, usput tražeći idealnu lokaciju za kampiranje, no s obzirom na duge dane nismo ni primijetili da je već postalo kasno. I tako smo se vozeći nabasali na super lokaciju, ali na kojoj se grupa teenagera zabavljala uz lošu glazbu, potom smo našli još jedno krasno mjesto, ali shvatili da je to vojni teren, onda smo našli zabito jezero na kojem smo oko 2 ujutro postavili šator. No, za vrijeme postavljanja šatora iskusila sam nešto stravično. Na švedskom ih zovu knott, na engleskom midge, a ja bih rekla da su najučinkovitije sredstvo za mučenje koje je priroda ikada izmislila. Zamislite nešto veličine vinske mušice što dolazi u nezamislivim rojevima te se priljepljuje za vas i grize kao komarac. Iako mi je V. već jednom pokušavao dočarati strahotu tih mušičastih komaraca, uvijek sam odmahivala rukom govoreći da ih imamo i u Hrvatskoj te da nisu ništa posebno. Sada sam saznala da nije niti najmanje preuveličavao te da nisam imala pojma da tako mala bića mogu tako gristi i dovesti do ludila. Možda u močvarnim područjima kod nas postoji nešto slično, ali nisam imala nesreću susreta s time. Sakrili smo se u šator, ali svrbež je bio toliko intenzivan da smo odlučili spakirati stvari i pobjeći glavom bez obzira. Na nekom ugibalištu smo se odlučili ispružiti na zemlju i zadrijemati, ionako je već bilo jutro.

Iako smo bili umorni od neprospavane noći, prava je avantura počela u ponedjeljak kada smo napokon došli do svog kanua u kojeg smo utrpali svu opremu za kampiranje, previše hrane i društvene igre. Nisam napomenula da je s nama bio jedan posebni putnik – naš pas. On je također živčano protestirao protiv vražjih knottova te strpljivo dočekao polazak u otkivanje Švedske. Iako generalno znamo kako se detaljno pripremiti za kampiranje, ovaj smo put podbacili pri ekonomičnosti te se živežno opremili kao da idemo na gurmansko natjecanje. Bili bismo daleko pametniji da nismo znali da kanu može nosit veliku količinu stvari pa zbog vrlo spontane odluke da odemo na putovanje jezerima, pomno planiranje nije bilo prioritet.

Plovidba kanuom po jezerima je izrazito umirujuća i većinom nimalo naporna. U kanuu se nalaze dvoje ljudi te svatko ima jedno veslo, stražnja osoba je zadužena za detaljnije upravljanje smjerom, a potrebna je i minimalna koordinacija veslanja kako bi sve išlo glatko. Mi smo od prvog zamaha plastičnim veslima bili prilično dobro usklađeni te se činilo da naš kanu klizi jezerom kao vrući nož kroz maslac. Postoji nešto strašno radosno u polakom promicanju kristalnom vodom koju okružuje gusta šuma, osjećala sam se kao da svi problemi ostaju iza mene na obali. Prvi smo kamp postavili na otoku usred prvog jezera Långvattnet jer je na njemu bilo moguće paliti vatru. Naime,  park prirode nalazi se između dvije općine od kojih svaka ima posebne zakone, pa tako i zakon o paljenju vatre za vrijeme ljetnih mjeseci s obzirom na sve više temperature. Zato je desna strana jezera bila fire friendly, a lijeva nije. 

Moj čupavi Šveđanin pričao mi je o svojim kamperskim anegdotama iz djetinjstva, degustirali smo tradicionalno kampersko piće Nyppon soppa („juha“ koja ima okus kao pekmez od šipka) i bilo je zaista vidljivo da je u njihovoj kulturi takav boravak u prirodi normalan dok je meni kampiranje u djetinjstvu bilo strano. Možda se ipak tu ne radi o našoj kulturi već specifično o mojoj obitelji koja je svoju potrebu za boravkom u prirodi ispoljavala radnim akcijama u Zagorju gdje imamo vikendicu.

Iako je ljeto idealno vrijeme za ovu rekreaciju, svaki iskusni Skandinavac će znati da je neophodno pripremiti se za kišu pa smo zato i mi imali iznenađujuću količinu protukišne opreme. No, klimatske promjene čine svoje tako da, na živo čuđenje mog suputnika, od kiše nismo vidjeli niti kap. Plavetnilo neba se nadvijalo nad nama, kao i neumorno sunce koje je više podsjećalo na Mediteran nego na Skandinaviju. Dapače, iako sam tamnije puti i navikla na sunce, uspjela sam izgorjeti te napokon shvatiti kako se svi svjetloputi kupači osjećaju na Jadranu. Moj Skandinavac se nije mogao načuditi idealnim vremenskim uvjetima jer mu se nikada nije dogodilo da bar jedan dan nije uništen olujama ili neprestanom kišom. Moram priznati da nisam bila nesretna zbog manjka tog iskustva.

Još jedna neobična pojava koja je obogatila naš boravak u divljini je i dugi dan, suprotnost onoga što sam iskusila pri prvom dolasku u Švedsku. Naime, za vrijeme lipnja i srpnja dan u Švedskoj traje do sitnih noćnih sati. Gotovo u ponoć smo gledali zalazak sunca, a pravog mraka nije niti bilo, tek jači sumrak od 1 do 3. Možete zamisliti kako je to bilo zbunjujuće za orijentaciju u vremenu. Kada bi u Švedskoj bilo 23:30 osjećaj je bio kao kad je kod nas 20:30. Ne mogu reći da mi se nije svidio beskrajan dan, dapače, jednom smo prilikom gotovo u ponoć išli veslati po jezeru jer je pogled na sve strane bio naprosto spektakularan.

No, postoje i manje lijepe stvari pri uživanju po jezerima s kanuom. Prijelazi iz jezera.

Pri prijelazu morate isprazniti cijeli kanu, postaviti ga na kotače te ga odvesti do drugog jezera. Prijelazi variraju u svojoj strmini i dužini, a moram priznati da sam ih sve jednako mrzila jer su oduzimali i po sat vremena naše uživancije. Teglili smo stvari kao magarci, kanister od 20 litara vode činio se kao uteg od 100 kilograma, proklinjala sam svaku najmanju sitnicu koju smo bez veze ponijeli sa sobom jer je svaka značila dodatni teret. Upravo je to razlog zbog kojeg je najbolje ne pretrpati se stvarima.

Na sreću, imali smo samo tri prijelaza. Možda ne zvuči kao puno, ali još jedan bi bio previše. No, drugo jezero Korslången bilo je toliko spektakularno da se svako maltretiranje s prijelazima isplatilo. Prvo jezero je bilo maleno i izduženo, no drugo je imalo mnogo zanimljivih otoka od kojih nam je jedan postao privremeni dom.

Norra Bredsjön, treće jezero, bilo je ogromno i djelovalo je toliko smireno da me gotovo plašilo, podsjećajući me na neke Kingove horror priče.  Upravo nam je ta nepomična mirnoća jezera omogućila da iskusimo nešto predivno. Iz bliza smo vidjeli kako dabar uskače u vodu i pliva te nestaje u dubini jezera. Meni je to bio prvi put da sam susrela dabra u divljini i nisam ni znala da jedan glodavac može donijeti takav val oduševljenja.

Jezero Norra Bredsjön nije imalo nijedan otok, a zbog našeg vrckavog psa nismo željeli kampirati na obali pa smo u već poodmakli sat, umorni od prijelaza i veslanja ipak odlučili vratiti se na „naš“ otok gdje smo ponovno postavili kamp te do ranog jutra uživali uz vatru, glazbu, malo vina i novu društvenu igru Robinson Crusoe koju smo kupili baš za ovu robinzonsku avanturu. Naravno, u našem stilu, odabrali smo najneprikladniju igru za kampiranje jer se sastoji od milijun komadića, a na otoku nije bilo niti jedne ravne plohe za postavljanje ploče. Upravo je zato cijeli doživljaj bio još zabavniji.

Još jedna prednost boravka u divljini je nemogućnost distrakcije. Navikli smo da smo uvijek na mobitelima, okruženi reklamama, informacijama i bukom. U prirodi se sve svodi na zaranjanje u samog sebe i posvećivanje osobama s kojima boravite. Razgovori su iskreniji i dublji te je zaista lako još se dublje povezati sa svojim suveslačima. Mi smo, iako smo i inače bliski, kroz ovo putovanje pretumbali svakojake teme te se upoznali na još jedan način. Zahvaljujući prirodi smo se prirodno još više zavoljeli, a ako je to moguće i još više zavoljeli našeg ludog psa koji je umislio da je pravi jezerski vuk.

Upravo sam zato osjećala da je tjedan dana veslanja, kampiranja i opuštanja prošlo prebrzo te nisam bila presretna što smo divljinu morali zamijeniti asfaltiranom džunglom. Iako smo bili umorni od sunca, i veslanja, ispunjeni nekom novom motivacijom zaputili smo se prema Stockholmu. Naš je pas bio najsretniji kada je legao u pravi krevet, a mi smo osjećali neku nejasnu nostalgiju za kvrgavim i tvrdim tlom našeg malog otoka na kojeg ćemo se jednog dana sigurno vratiti.

Latest News

Krenimo zdravo – vježbe za kralježnicu na poslu i kod kuće

Bez obzira na dob, svi mi ponekad osjetimo bol u kralježnici, a jedan od najčešćih razloga je...

Dragovoljno vojno osposobljavanje

Na gornjoj fotografiji stoje mladi ročnici i mlade ročnice za vrijeme davanja svečane prisege. Prisega se odvija u Požegi pred državnim vrhom,...

Grunge danas, jučer i prije 30 godina

Čuli ste za Nirvanu, a vjerojatno i Pearl Jam. Jeste čuli za Alice in Chains ili Soundgarden? Sjedi pet. No, jel' vas...

HUMORISTIČNE SERIJE KOJE MORATE POGLEDATI!

Ukoliko je naslov napisan velikim slovima onda znate da se ne šalim. Onda znate da je ovo članak kojem se mora pristupiti...

Neobičan apartman – fora alternativa klasičnom smještaju

Volite isprobavati nove stvari i posjećivati nova mjesta? Dosta vam je klasičnih apartmana i hotelskih soba? Želite nešto novo i po mogućnosti...