Timsko nadigravanje sustava u režiji Akija Kaurismäkija

Must Read

5 brzih ideja za skratiti zagrebačke dane – pronađi nešto za sebe

Ovog ljeta ostajete u Zagrebu? Bojite se da će vam biti dosadno? Bacite oko na idućih 5...

CIJEPIRANJE: ČIP TI ILI NE ČIP TI?

Možda bi Hamletova dilema oko korone, cijepljenja i čipiranja zvučala kao iz naslova. A čuo sam i...

Prije nekoliko dana pogledala sam film naslovljen kao Druga strana nade. Film je svrstan u žanr komedije drame zbog čega nisam bila načisto bih li gledala ovaj film ili ne. Naime, trenutačno mi više odgovara žanr komedije s tek, ako je baš neizbježno, pokojim elementom drame.

U korist gledanja prevagnula je činjenica da je film režirao poznati finski filmaš Aki Kaurismäki čiji filmovi u sebi najčešće sadrže zrnce optimizma. Zbog redateljeve vjere u moć dobra pomislila sam da me gledanje ovog filma neće odvući u lošije raspoloženje od onoga u kojem sam u tom trenutku bila. Film je film dobio više nagrada na filmskim festivalima poput nagrade za najbolju režiju na Berlinskom filmskom festivalu 2017, nagrade međunarodne udruge filmskih kritičara za najbolji film, dublinske filmske nagrade za najboljeg glumca koja je dodijeljena Sherwanu Hajiu za ulogu sirijskog izbjeglice Khaleda i neke druge. Zanimljivo je da je spomenuti Sherwan Haji u stvarnosti Sirijac kojega je u Finsku dovela ljubav u vremenu prije rata koji je poharao njegovu zemlju.

Sherwan Haji (Izvor: Facebook)

Wikströmov retro automobil

Film se sastoji od dvije priče koje se nakon izvjesnog vremena isprepleću. U prvoj trgovački putnik u kasnim srednjim godinama Wikström napušta ženu i odlučuje promijeniti svoj monotoni posao kojime za život zarađuje prodavajući muške košulje. Wikströmovo lutanje Helsinkijem omogućava gledatelju ne samo da shvati razloge njegova nezadovoljstva životom koji živi već i da, zahvaljujući aktivnosti kamere usmjerene na helsinški asfalt, reklamne panele i osamljene ljude i ulice, prepozna i osvijesti vlastiti osjećaj nemira i zarobljenosti. Jedino što odljepljuje Wikströma od sivila svakodnevice njegov je veliki retro automobil, koji je ujedno i lajt motiv filma, a kojim se on kao pojedinac odupire sredini koja bi ga inače sažvakala, progutala i ispljunula.

Retro automobil iz filma Druga strana nade (Izvor: Facebook).

Nakon što Wikström proda svoje zalihe muških košulja, okušava sreću u jednoj od ilegalnih kockarnica. Kamera gotovo neprimjetno registrira da se moglo dogoditi i da Wikström ne izađe živ iz kockarnice, kao što je ranije tek usputno zabilježila da njegova žena nije bila iznenađena činom ostavljanja.

Wikström osvojenom svotom kupuje restoran s kojim u naslijeđe dobiva i ekscentrično osoblje. Upravo je ova ekipa zaslužna za najveći dio humorističnog kolorita u filmu. Retro interijer restorana i s njime usklađena odjeća osoblja i jelovnik s ribama iz konzerve daju umjetničku dimenziju filmu, no taj ugođaj karakterizira i druge Kaurismäkijeve filmove. Retro odmak prikazanu stvarnost manje opterećuje i doprinosi tome da teška tematika bude lakše probavljiva.

Hladna administracija

Druga priča u prvi plan stavlja sirijskog izbjeglicu Khaleda koji dolazi u Helsinki kao slijepi putnik na teretnom brodu nakon čega traži azil od finskih vlasti. Khaled je u ratu izgubio gotovo cijelu obitelj i zapravo ne zna tko je odgovoran za njihovu smrt te se i on sam pita jesu li iza toga stajale vladine ili protuvladine snage. Strašna događanja prepričana su bez patetike što je jedan od elemenata koji doprinosi dodatnom intenziviranju gledateljevih emocija. Naime, Khaledova priča jedva da dopire do ušiju hladne administracije, što daje prilično realnu sliku problema na koje nailaze tražitelji azila u europskim društvima.

Druga strana nade najava filma (Izvor: Youtube)

Nezainteresiranost

Likovi koje Khaled susreće uglavnom su nezainteresirani za njegovu sudbinu i sudbinu njemu sličnih zbog čega se u gotovo svakom kadru osjeća emocionalna distanciranost. Ako netko i pokaže interes za Khaleda onda su to skupine koje ne biste da vas zamijete. Ured za izdavanje azila nakon provedenog saslušanja utvrđuje da Khaledu ne prijeti nikakva ozbiljna životna ugroza u Siriji te da nema zapreke njegovom povratku. Doduše ima, ali koga briga. Tragikomičan je to moment u kojem, uz pomoć arhivskog materijala, svjedočimo nastavku ratne svakodnevice u Siriji i jasno je da je ovaj čovjek, kao i svaki drugi za kojega se donese slična odluka, osuđen na vrlo nesigurnu budućnost. Povremeno dugo kadriranje briše granicu između filma i realnosti što snimljenom materijalu na momente daje dojam dokumentaričnosti.

Khaled odlučuje, baš poput lika iz prve ispričane priče, da nema što izgubiti ako pokuša promijeniti trenutačno stanje pa napušta prihvatni centar. Na ovom mjestu, tipično za Kaurismakija, pojedinci svojim postupcima usmjeravaju priču u boljem smjeru od očekivanog. Upravo jedan od likova iz centra jednostavnim činom omogućava bijeg Khaledu koji umjesto u avionu završava na hladnim i otužnim ulicama finskoga glavnog grada gdje preživljava samo zahvaljujući ljudima s margine. U danima koji slijede u dvorištu Wikströmova restorana, negdje pokraj smeća susreću se likovi ovih dviju priča i od tada pratimo kompaktnu priču, u kojoj mala i neugledna zajednica uzima pravdu u svoje ruke.    

Khaled u restoranu  (Izvor: Facebook).

Dio čudnog inventara restorana

U tim danima Khaledova uklapanja u osoblje restorana vidljivo je da je put do lažnih papira puno lakši negoli se čini i da nezakonite stvari mogu biti i u funkciji dobra. Tom šarolikom društvu pridružuje se i jedan pas, koji poput Khaleda postaje dio čudnog inventara restorana. Psi su još jedan karakterističan Kaurismäkijev filmski element. Iako se na prvu može činiti da je pas, s obzirom na svoju kratku prisutnost u filmu, samo jedan od Kaurismäkijevih dekorativnih elemenata, njegov je učinak na gledatelje jak jer upravo se uz pomoć psa satirično aludira na nezavidan položaj migranata. Odnos prema Khaledu i psu, ali i prema zaposlenicima restorana najbolje odražava višeslojno zapakiranu velikodušnu osobnost nekadašnjeg trgovačkog putnika. Upravo humanost malih i nevidljivih ljudi koje nećete zamijetiti na ulici ili u svojoj blizini, predvođenih u konkretnom slučaju vlasnikom restorana, i njihovo timsko nadigravanje sustava daje smisao široj slici svijeta što budi tračak optimizma.

Restoranski pas (Izvor: Facebook)

Pregršt materijala za smijeh

Glazba je dio filma te prati radnju filma kao sastavni dio ulične ili klupske scenografije. U filmu ćemo tako slušati zvukove usne harmonike i gitare ljevorukih gitarista poput Harrija Marstija i Marka Haavista i drugih. Američki rock i blues u finskoj interpretaciji zvuče odlično i unose notu topline u ozračje posvemašnje hladnoće i socijalne distance.

Glazba iz filma TOIVON TUOLLA PUOLEN ili Druga strana nade (Izvor: Youtube )

U filmu možete naći pregršt materijala za smijeh koji traži aktivno praćenje radnje filma i obično to neće biti automatizirani smijeh. Šaljivi efekt je ovdje spoj više elemenata koji će najčešće naknadno rezultirati smijehom. Najšaljiviji elementi filma vezani su uz trenutke kada restoranska ekipa skriva psa i Khaleda od nenajavljene inspekcije objekta ili kada ista postava pokušava restoranu dati japanski ugođaj. No unatoč dobroj dozi humora, film se bavi ozbiljnom tematikom stavljajući u središte radnje pojedinačnu sudbinu migranta koji kreće prema obećanom Zapadu, a na kojem umjesto integracije i boljeg života nailazi na brojne prepreke i netrpeljivost.

Glazba iz filma TOIVON TUOLLA PUOLEN ili Druga strana nade (Izvor: Youtube)

Možda ima nade za nas?

Namjera je redatelja da usmjeri pozornost gledatelja na ovu skupinu ljudi koja traži integraciju, a ne socijalnu distancu. Aki Kaurismäki pokušava svojim filmom nagovoriti publiku da sagleda stvari s više empatije jer zapravo istina je da samo oni koji doista gledaju mogu vidjeti.

U jednom je od svojih intervjua glumac Sherwan Haji izjavio da ovdje nije glumio, već samo zamišljao sebe u sličnoj situaciji pri čemu je nastojao izraziti stvarne reakcije u datoj situaciji. Film na momente djeluje realistično, no ono što ga odmiče od grube realnosti je upravo element suosjećanja bez kojega bi Khaled završio samo kao još jedna žrtva dehumaniziranog sustava. Ovaj artistički film vjerojatno nije imao niti će imati brojnu publiku, ali će zasigurno dio svojih gledatelja nagovoriti na suosjećajniji pristup kroz igranje različitih uloga čime će biti realizirana redateljeva početna postavka filma, a to je da možda ima nade za nas.

Latest News

Švedska divljina, pas i prenatrpani kanu

Švedsku sam prvi put posjetila prošle zime, za vrijeme najduže noći u godini, zbog čega se cijela...

LJETO BEZ STRESA ZA LJUBIMCE I VLASNIKE

U Hrvatskoj se sve više prepoznaje život s ljubimcima, imamo nove plaže posebno za ljubimce, a i sve je više hotela, apartmana...

10 korisnih i edukativnih aplikacija za Android koje trebate skinuti odmah

Svi smo kao društvo postali osvješteniji oko toga koliko je vježbanje i kretanje bitno za dobro zdravlje i kvalitetno duži život. Ono...

Pedalama do mora – izazovi i oduševljenja

Pedalama do mora je pregled načina kako si zagorčati jednu avanturu te kako sve što ju zagorčava može postati baza za nova oduševljenja i predivna sjećanja.

(SAMO)KRITIČNOST

Zašto nam je aktivnost vlastitog kritiziranja postala prirodna kao disanje? U kojem trenutku je postalo tako lako drugima...