12.2 C
Zagreb
Ponedjeljak, 21 rujna, 2020

Tko je tu lud iliti jesmo li spremni za razbijanje stigme oko mentalnog zdravlja

Must Read

Biblija investiranja: Analiziranje dionica

U prošlom članku smo se upoznali s dionicama i stranicama preko kojih možete postati investitor većih svjetskih...

Kriptovalute – drugi dio: Blockchain tehnologija i pametni ugovori

Nakon prvog teksta o kriptovalutama, u kojem smo se prije svega dotakli izuma i razvoja Bitcoina, u...

Future Scope Open Air: romantično partyjanje pod zvjezdanim nebom

Nakon duže pauze i želje za dobrim beatovima na Jarunu (tik uz skete park) održalo se novo...

Često se može čuti da je vrijeme da se destigmatiziraju psihički poremećaji i ostale tegobe vezane uz mentalno zdravlje. Je li vrijeme za to? Itekako da! Ono što se direktno veže uz takvu izjavu je i pitanje, ako ga se lijepo postavi jesmo li spremni za to ili ako ga se postavi iskreno jesmo li kao društvo dovoljno zreli za to? Makar bih voljela da nastavite čitati članak, svejedno ću vam odmah otkriti odgovor – ne, nismo dovoljno zreli, no to ne bi trebala biti dugoročna izlika za ne održavanje tih izrazito važnih razgovora.

Kako uopće nastaju psihički poremećaji?

Bez ulaženja u stručnu terminologiju (jer postoji preko 450 različitih definicija i preko 200 trenutno validnih psihičkih smetnji/poremećaja/bolesti) – psihički poremećaj „nastane“ kada neka uobičajena emocija ili izvođenje neke radnje pojedincu postane toliko teško i stresno da mu počinje narušavati kvalitetu života, a u nekim slučajevima do mjere apsolutne nefunkcionalnosti u društvu.
Naravno, sve varira od slučaja do slučaja i naoko ista situacija može dovesti do razvoja poremećaja kod jedne osobe, dok se isto ne mora dogoditi i kod druge.

Tko sudjeluje u tom razgovoru?

Kao i u svemu u životu, kad se radi o stvarima koje su osjetljive i ljudima intimne, obično se ljudi podjele u tri tabora – „mi“, „oni“ i „oni koji se neće uplitati“. Tko smo mi, a tko oni ovisi u kojem je tko taboru. Možda djeluje glupavo ovako napisano, ali je itekako bitno kad bi se održavala jedna, recimo konferencija, o tome kako pomoći kod smanjivanja stigmatizacije.

Iz mog iskustva s ljudima, onako generalno svima ikad, primijetila sam da većina nikad ne preraste fazu „moj tata je jači od tvog“ u nekoj varijanti – odraslijim jezikom, ali jednako djetinjasto bi bilo „moj problem je veći od tvog (i zato je moje mišljenje važnije od tvojeg)“. Tada nastaje “jednostavna” situacija gdje da bi se nečije mišljenje uzelo u obzir od te osobe se očekuje da „ispuni neki uvjet“ (u kontekstu teme o kojoj pričam – da osoba ima psihičkih problema), a ukoliko osoba ne ispunjava uvjet onda se mišljenje te osobe sasvim odbacuje bez da se uopće razmotri ima li ona nešto konstruktivno za reći – iliti osoba koja postavlja uvjete zaključi da je njegov tata jači i da je onda njegova riječ zadnja.

I kakve to sad veze ima s ičim?

Polako, we’ll get there. Dvije suprotstavljene skupine (činjenica da se ljudi i dalje razdvajaju na one koji vjeruju i one koji ne vjeruju da su psihički poremećaji stvarni  dodatni je pokazatelj zašto čvrsto stojim iza svog ne) su (karikirano) – 1) ljudi sa psihičkim poteškoćama, dio znanstvenika koji se bavi istima te obitelji, prijatelji i generalno ljudi koji suosjećaju sa, ako ničim drugim onda, stigmatizacijom i 2) psihički zdravi ljudi ili oni koji negiraju smetnje, dio znanstvenika koji se bavi istima te svi ostali koji smatraju da je bitno da se stane na kraj „mimozama koje hoće beneficije jer su preosjetljivi za stvarni život“ (prevedeno – ljudima sa psihičkim poremećajima).

Problem zvan “ljudi sa psihičkim problemima”

Jedan od glavnih problema bilo koje skupine ljudi, doslovno počevši sa skupinama prijatelja, je neslaganje. Ukoliko dođe do neslaganja koje nije razrješivo skupina se raspada. Od ljudi sa psihičkim poteškoćama je teško „napraviti skupinu“. To je uparivanje ljudi kao da ih se uparuje na temelju boje kose – da, dvije blajhane plavuše će moći neko vrijeme razgovarati o kosi, kako je teško održavati boju, koji je frizer najbolji, no nitko ne može garantirati da će se općenito dobro slagati samo jer imaju jednu zajedničku stvar – boju kose. Ista stvar je i kod psihičkih poremećaja. Dvije osobe koje boluju od na primjer depresije možda neće imati baš ništa zajedničko osim bolesti što je tema koja prije ili kasnije ishlapi ili barem stvori samo površno prijateljstvo.

Ček, a kako onda imaju istu dijagnozu ako su toliko različiti?

Postavljanje dijagnoze nije jednostavno poput biranja boje za kosu, ali moja usporedba je itekako točna. Dijagnostički kriteriji potrebni za dijagnosticiranje bilo koje psihičke bolesti/poremećaja su – ključni simptomi (i minimalan broj koji osoba mora imati, npr 5 od 9), životna dob kad su se prvi put javili, koliko dugo traju simptomi ili koliko dugo su trajali i intenzitet simptoma (naravno, nema svaki simptom nužno isto vrijeme javljanja, trajanja i intenziteta, svaki simptom sam za sebe varira). Kad se to sve uzme u obzir moguće je da netko ima istu dijagnozu, a da im se dio simptoma uopće ne preklapa. Da ne ulazim u komorbiditete koji nisu nimalo rijetki, štoviše, puno je rjeđe obolijevanje od samo jedne bolesti/poremećaja nego komorbiditet dvije ili više njih – pogotovo kod mentalnih oboljenja.

Dijagnoze služe, ili bi barem trebale, medicinskim stručnjacima da lakše znaju sa kakvim tipom osobe trebaju surađivati, no u vanjskom svijetu su ljudi sa psihičkim problemima puno više od simptoma koje imaju.

Ne postoji jedno lice depresije, ona ima tisuću lica – možda i lice vaše majke, oca, brata, cure, prijateljice, tete, prodavačice na kiosku, direktora velike tvrtke, smetlara, milijardera, razrednog klauna, filmskog glumca – a možda i vaše.

Dobrodošli na moju imaginarnu konferenciju, grab a chair

Konferencija je u tijeku. Prostorija je puna ljudi različite dobi, spola, obrazovanja, zanimanja, interesa. Govornici održavaju svoje prezentacije, a kad dođe vrijeme za pitanja, što onda? Vidite… Tu se sad javlja problem čiji je tata jači odnosno tko ima veći “autoritet” pričati o psihičkim problemima. Tko je uopće dovoljno educiran da razgovara o toj temi, te što uopće znači biti dovoljno educiran o ovoj temi?

Kažu da postoje dvije škole – ona klasična i ona životna. Koja škola ima veću težinu? Doktor koji je studirao medicinu, specijalizirao psihijatriju te 10 godinama intenzivno radi sa različitim ljudima koji imaju poremećaje raspoloženja (u što spada depresija) ili osoba koja se cijeli život bori sa depresijom i makar ne zna nužno stručnu terminologiju ima iskustvo koje doktor nema – životno.

Neka u ovom imaginarnom scenariju prevagu odnese životna škola, no što onda? Da, puna sam pitanja, a malo je odgovora.
Gledajući stvari koje se odvijaju po online forumima i subredditima lako se da zaključiti da su mjesta gdje obitavaju veće skupine ljudi sa psihičkim teškoćama i koje su posvećene razgovoru o samo tome ustvari jako toksična mjesta ili barem to sa vremenom postanu, bez obzira na dobru namjeru pokretača. Cijela stvar često podsjeća na femenazi skupine koje, pojednostavljeno, ne žele jednakost spolova nego prelazak iz patrijarhalnog u matrijarhalni sustav iliti ljubomorne su jer one nemaju povlastice koje imaju muškarci i onda pod krinkom feminizma ustvari samo žele povlastice, a ne jednakost spolova.

Tako dio ljudi sa psihičkim teškoćama ne žele da ih se prihvati u društvo kao jednake već da im se daju određene beneficije jer se ipak radi o poziciji (samoproglašene!) žrtve. Žrtve čega, pitate? Žrtve bullyinga, žrtve mobbinga, žrtve zlobnih komentara, žrtve svemira. Neki ljudi postanu profesionalne žrtve i ne postoje van svoje dijagnoze. Ljudi koji također psihički poremećaj koriste kao get out of the jail free card odnosno nikad ne preuzimaju odgovornost za svoje postupke. Nerijetko ni ne uzimaju u obzir tuđe osjećaje, a uvijek kad netko priča o nekom problemu bace neki pasivno agresivni „a što bih tek ja trebao/la“ komentar i okrenu temu na sebe, svoje probleme (koji su naravno veći od tuđih ili barem brojniji ako netko ima stvarno tešku fizičku bolest) i možda ubace malo gaslightinga da se osoba koja je inicijalno pričala osjeća krivo što je uopće otvorila usta.

Upravo to je ponašanje od kojeg i kreće stigma i negativni stereotipi o osobama sa psihičkim problemima.

Na ovoj imaginarnoj konferenciji bi se kako točno postavljala pitanja ili davali komentari? Umjesto ruke bi se dizao papir na kojem bi jasno stajalo slovo F i dva broja? Dali bi zatim netko drugi dignuo svoj papir, pa bi se licitiralo koji F je jači odnosno tko ima pravo na riječ, a tko neka šuti?
Svaka dijagnoza ima određenu šifru, a ona se sastoji od slova F (slovo koje označava podskupinu psihičkih problema među ostalim skupina bolesti koje imaju svoje slovo) i dva ili tri broja (sa decimalom iza drugog).
Ljudi će se nerijetko nadmetati tko ih ima više i tko ima jače probleme, jednako kao što će se ljudi oboljeli od anoreksije nadmetati tko ima manje kila i tko koliko dana za redom nije ništa jeo.

Što onda na kraju? Piši kući propalo?

Ne nužno, no…

Prije nego što bi se očekivale neke velike promjene na razini cijelog društva, trebalo bi razdvojiti žito od kukolja. Dio problema pri stigmatizaciji psihički oboljelih su upravo ljudi koji i sami spadaju u tu skupinu.
Ne, to ne znači da te ljude treba odbaciti ili proglasiti lošima ili prisiliti da se ponašaju „društveno prihvatljivo“. Ne, to samo pokazuje da je nedostatak edukacije problem s obje strane, te da bi netko educirao druge prvo i sam mora biti educiran o nekoj temi. Ponekad nije dovoljna samo vlastita životna škola, ipak ona nudi samo ograničen obim spoznaja, nego treba saslušati i tuđa iskustva, pročitati pokoju knjigu i priznati sam sebi da možda nisi bio u pravu. Koliko god je to teško, toliko je potrebno jer je to jedna od prvih stepenica ka ispravljanju krivo naučenih informacija.

I gdje se tu uklapa mišljenje zdravih ljudi ili onih koji imaju F, ali se ne slažu sa većinom?

Na razini cijelog društva se treba poraditi na poštovanju drugih jer kako zahtijevati da te netko poštuje ako ti gaziš nekog trećeg? Licemjerje nikome ne stoji lijepo.
Stigme se trebaju krenuti rušiti unutar naših već postojećih zajednica prije nego što se krene na javne govore, kampanje i aktivizam.

I ono što je izrazito bitno – diversifikacija – toliko je poremećaja o kojima se toliko toga može reći, no oni se svi guraju u isti koš „psihički poremećaji“. Kako onda ljude uvjeriti da depresija nema jedno lice i da loše iskustvo sa jednom od depresije oboljelom osobom ne znači da će se tako ponašati svaka osoba sa istim oboljenjem, kada se u nekim prezentacijama smiješaju stvari od napadaja panike, pa do shizofrenije.

Ne znam za vas makar imam osjećaj da bi se složili, ali za mene razgovor nije sat i pol slušati nečije predavanje.
I kako bi se onda taj famozni razgovor odvijao kada bi se veća količina ljudi cenzurirala nego imala pravo na pitanje ili komentar?
Kada se u isti koš stavljaju smetnje, poremećaji i bolesti?
Kada se javnosti ne prezentira uspješan primjer osobe sa shizofrenijom nego samo netko u najgoroj fazi psihoze?

Otkud joj pravo?

Vjerujem da se barem pokoja osoba (nadajući se da je barem nekoliko ljudi došlo ovako daleko) sad pita otkud meni pravo da pišem o ovoj temi na ovaj način. Moguće da je nekome i očito da sam ovaj ili onaj negativni epitet. Sigurno se da izvući barem koji (krivi) zaključak iz ovog teksta.

A upravo je pitanje “otkud joj pravo” ono koje radi puni krug i dokazuje da je moja teza točna.
Nismo spremni.
Nismo dovoljno zreli.

I ostat ćemo nezreli dok god…
Dok god se o psihičkim bolestima smije pisati samo uz dokaz jedne od dviju škola.
Dok god se zdrava osoba gleda kao neprijatelj.
Dok god postoje smjernice o tome što zdravi ljudi smiju pitati i misliti o oboljelima.
Dok god se identično mišljenje gleda kroz različite naočale ovisno radi li se o zdravoj osobi ili nekome tko ima dijagnozu.

I najvažnije – ostat ćemo nezreli sve dok god je važnija stvar saznati koju dijagnozu autor(ica) ima ili nema nego kakve je (ne)kvalitete napisani tekst.

Latest News

Krenimo zdravo – vježbe za kralježnicu na poslu i kod kuće

Bez obzira na dob, svi mi ponekad osjetimo bol u kralježnici, a jedan od najčešćih razloga je...

Dragovoljno vojno osposobljavanje

Na gornjoj fotografiji stoje mladi ročnici i mlade ročnice za vrijeme davanja svečane prisege. Prisega se odvija u Požegi pred državnim vrhom,...

Grunge danas, jučer i prije 30 godina

Čuli ste za Nirvanu, a vjerojatno i Pearl Jam. Jeste čuli za Alice in Chains ili Soundgarden? Sjedi pet. No, jel' vas...

HUMORISTIČNE SERIJE KOJE MORATE POGLEDATI!

Ukoliko je naslov napisan velikim slovima onda znate da se ne šalim. Onda znate da je ovo članak kojem se mora pristupiti...

Neobičan apartman – fora alternativa klasičnom smještaju

Volite isprobavati nove stvari i posjećivati nova mjesta? Dosta vam je klasičnih apartmana i hotelskih soba? Želite nešto novo i po mogućnosti...