fbpx
-2.9 C
Zagreb
Četvrtak, 23 siječnja, 2020

Učitelji zaslužuju bolje uvjete ali i bolje sindikate

Must Read

PRVI GRABOVAČKI ADVENT – nota dobrote i zajedništva

U baranjskom Grabovcu već dugo nije bilo organiziranih događanja, a odnosi među ljudima sve su lošiji jer...

Originalnost je majka originalnosti

Nova je godina pa sam razmišljao početi pisati dnevnik. To si govorim otkada...

Ples na svili – iz cirkusa pod most

Dlakave žene, patuljke, sijamske blizance, izmučene slonove i lavove koji skaču kroz obruč pospremili smo u ropotarnicu...
Avatar
Leon Zrile
Vječni tragač za smiješnim, zbog čega na život nikad ne gledam ozbiljno. Volim hranu, birtije, bicikliranje i filmove. Sklon pretjerivanju u svemu od navedenog.

Štrajk je završio tako kako je završio i mislim da nitko nije zadovoljan osim vođa sindikata kojima je ionako uvijek dobro. Ali ako ništa drugo, štrajkom se pokazalo da se može pokazati zube Vladi kojoj u startu baš i nije bilo stalo do rješenja.

Ali pustimo sad po strani sindikate i njihovu izdaju i okrenimo se samim učiteljima.

Tužno je bilo svih ovih dana štrajka čitati komentare na Facebooku od ljudi koji omalovažavaju učitelje i profesore i koji uporno i dalje propagiraju mit da prosvjetni radnici imaju tri mjeseca godišnjeg odmora i da rade 3-4 sata dnevno.

Nikako mi ne ide u glavu da još postoje ljudi koji ne mogu ili ne žele uzeti u obzir sve ono što stoji iza tih “3-4 sata dnevno”. I nije to jedini takav posao. Postoji ih gomila kod kojih veći dio truda ostaje nevidljiv.

Ja vam mogu reći svoj primjer iz stand upa koji isto ima puno pozadinskog posla za koji možete znati samo ako ste se bavili s time ili se barem interesirali o tome što sve stoji iza kvalitetnog nastupa.

Proveo sam 6 mjeseci u stand up vodama i obično bi mi amateri imali nastupe koji su trajali po 7 minuta. 7 pišljivih minuta. Znate vi koliko posla stoji iza tih 7 minuta? Koliko vremena da se uopće osmisli i napiše materijal? Sati i sati vježbanja pred ogledalom, razmišljanja koju riječ naglasiti, gdje napraviti pauzu, hoću li govoriti brže ili sporije, hoću li prije nastupa popiti 2 ili tri pive za hrabrost…

A tu ne pričamo o 7 vrhunskih minuta. O ne… Ovo je samo za prvi nastup s novim tekstom na kojem shvatite da vam je samo 30% fora prošlo kod publike. Nekad prođe manje, nekad više.

Pa onda tih 30% zadržite a ostalo odbacite i smišljate novi materijal koji opet treba ispočetka uvježbati i iskombinirati s onih uspješnih 30% pa dođete opet sa 7 minuta izmijenjenog materijala na pozornicu i tako možda 10 ili 20 puta dok ne dobijete fantastičnih 7 minuta.

A čak ni fantastičnih 7 minuta ne možete iskoristiti u svakoj situaciji ako vam je većina materijala npr. o seksu, a u publici su mahom studenti FER-a.

A sad zamislite ove profesionalce kojima nastup traje 90 minuta. Probajte zamisliti koliko promišljanja i koliko isprobavanja pred publikom su morali proći da bi dobili 90 minuta vrhunskog materijala koji pali kod svake publike. Ali neki vjerojatno misle da komičari rade par večeri tjedno po sat i pol i to je to.

Ono što me još više žalosti su ljudi koji se sjećaju samo loših profesora i učitelja i pljuju po prosvjetarima jer je eto njima iz matematike bio grozan profesor koji nije ništa znao ispredavati i samo je slao na popravni i bio je neugodan i ne znam što sve ne.

Naravno da ima loših nastavnika. I naravno da se neki uopće ne pripremaju za nastavu, neki budu i pripiti, nezainteresirani, nestrpljivi, itd. Ima ih nemali broj koji nisu stvoreni za nastavnika, a jedan od njih bi zasigurno bio i ja da sam završio za profesora povijesti i filozofije ali sva sreća pa nikad nisam.

Međutim, takvih ljudi ima u apsolutno svakoj profesiji. I u javnom i u privatnom sektoru. Svatko od nas se sreo s lošim djelatnikom u pošti, u automehaničarskoj radnji, u restoranu, u dućanu, u bolnici. Nijedna profesija nije izuzeta od loših djelatnika. Ako se medicinske sestre pobune i traže bolje uvjete, hoćete li se fokusirati na onu jednu koja je jednom bila bezobrazna prema vama ili ćete ipak priznati da je to krvavi posao koji zaslužuje više od onoga što dobivaju?

Zašto se ne bi svi zajedno prisjetili učitelja i profesora na kojima se jasno vidjelo da žive za svoj posao, da iz svakog sata žele izvući maksimum i da im je stvarno stalo do toga da usvojimo neko gradivo. Oni su ti koji zaslužuju bolje uvjete.

Evo ja ću početi. Imao sam puno nastavnika koji su bili stvarno dobri i kao osobe i kao profesionalci, ali ne mogu ih sve ovdje spomenuti jer je tekst i ovako već predugačak pa ću se fokusirati na samo jednu.

Od 1. do 4. sam imao učiteljicu kojoj smo bili prvi razred u njenoj karijeri. Bila je (i još uvijek je) jedna od onih koje su dale cijelu sebe u svoj posao. Jedna od onih koje nisu svaki dan dolazile samo “odraditi svoje” nego stvarno učiniti razliku u životu svojih učenika.

Kao i svaki razred ikada, moj razred je bio šaroliko društvo iz različitih socio-ekonomskih sredina i s različitim sposobnostima. Morate znati da sam ja u 1. osnovne krenuo 1992. kad su se djeca djelila na one koji mogu ići u “normalnu” školu i one koji ne mogu jer imaju ozbiljne poteškoće u razvoju.

Ovo sve između nije postojalo. Odnosno, postojalo je u stvarnosti, jer sam osobno tome svjedočio kroz cijelo osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje, ali ne i na papiru. Nitko u 90-ima nije postavljao dijagnoze koje su danas sveprisutne.

“ADHD? Kaj je to? Nekakva droga poput LSD-a?”
“Asperger? Kaj se ne kaže Alzheimer?”
“Vaše dijete je u kakvom spektru?”
“Disleksija? Zašto jednostavno ne priznate da je dijete preglupo da bi naučilo čitati?”

Ja sam tek prije 5-6 godina shvatio koliko je zapravo ljudi iz moje osnovne škole (ne samo iz moje generacije nego i mlađih i starijih) imalo blažih ili jačih poremećaja u ponašanju i/ili učenju za koje ni oni ni njihovi roditelji nisu znali kako ih uopće klasificirati, a kamoli kako se nositi s njima.

Nije bilo Googlea, nije bilo foruma s tuđim iskustvima, a ne znam ni je li bilo ikoga kome se moglo obratiti za savjet. Pogotovo u manjim sredinama gdje su sva ta djeca spadala pod kategoriju “munjenih” ili “bedastih”.

Sa svim tim se borila moja učiteljica kojoj nije bio samo cilj naučiti nas slova i brojke nego i od nas napraviti bolje ljude. Ja u javnosti vidim roditelje koji ne mogu izaći na kraj sa svojim vlastitim djetetom. Jednina. Od nje se očekivalo da izađe na kraj s njih 30. Svaki dan, pet dana tjedno, 9 mjeseci godišnje. Jeste kad pokušali zadržati pozornost djeteta 4-5 školskih sati za redom bez da koristite televizor ili mobitel? A pozornost njih 30? Sretno s tim.

A otići na neki izlet s gomilom djece za koju si ti odgovoran? Majko mila, pa za to treba imati luđačku hrabrost.

Mislite da je lako razredu od 30 djece objasniti neko gradivo? Uzimajući u obzir da je svako od te djece u svojoj “brzini” i da nekoj djeci, posebno onoj s poteškoćama, treba gradivo objasniti na neki potpuno nekonvencionalan način?

Jeste ikada JEDNOJ osobi, i to odrasloj, pokušali objasniti nešto preko Facebooka? A ta osoba i nakon vaših pet dobro argumentiranih komentara i dalje misli da je evolucija ono kad čimpanza okoti čovjeka? Je l’ vam poznat taj osjećaj frustracije? A sad zamislite gomilu informacija koje morate usaditi cijelom razredu djece od kojih su neka poput te osobe s Facebooka.

Sve je to moja učiteljica radila s velikom strašću.

Osim toga, reagirala je na svako verbalno i fizičko nasilje, trudila se da najsiromašniji iz razreda ne ostanu zakinuti za izlet jer nemaju novaca i općenito se trudila da se svako dijete osjeća uključeno. Nije trpjela situacije u kojima se nekoga izdvajalo po bilo kojoj osnovi.

S kojim god problemom joj dolazili, nikad nije rekla “to nije moj posao” ili “kud si mene našao to pitati”. Uvijek je imala vremena i razumijevanja za nas i stvarno joj je bilo stalo što se događa s nama van školskog vremena.

Početkom godine smo napravili okupljanje nas “akača” iz osnovne škole i naravno pozvali smo i našu učiteljicu. Cijelu večer smo prepričavali dogodovštine iz nižih razreda, a ona se sjećala svega. Svega! A mi smo 4. osnovne završili 96., čovječe! 23 godine i pitaj boga koliko učenika kasnije, ona se svega sjećala.

Možda je to samo do mene, ali tih par groznih nastavnika koje sam ja imao nisu ostavili nikakvog traga na meni. Jedva da ih se sjećam. A dobri, poput moje učiteljice, itekako jesu. Osnovnu školu pamtim po njoj i učiteljima poput nje.

Takvi zaslužuju bolje uvjete ali i bolje sindikate.

P.S. Ja nisam profesor, ali se družim s njih par i dao sam si truda malo istražiti što sve profesori rade kad nisu na satu.

Prethodni članakFIRST kolokvij
Sljedeći članakBolestan članak

Latest News

Bezuvjetno uvjetovana ljubav

Nadam se da ste se odmorili od blagdana, ića & pića i čestitanja. Volim blagdane, koji kao da su...

Sarajevo: gorka hladnoća, tekuća nježnost i pokoja baklava

Gradovi i očekivanja Kada govorimo o gradovima kao o turističkim destinacijama, onda teško o njima možemo i misliti van konteksta očekivanja....

“Na kućnu adresu stiže oprano novim Perwollom!”

Dvije sestre Ivana i Simona, odrasle u malom mjestu kraj Čakovca su pokrenule Instagram stranicu koju bi svatko od nas trebao posjetiti....

Zagreb u jednom danu: 10 sklopljenih brakova, 3 razvedena, 22 živorođene djece

Gajeva ulica 27, točnije ZgForum je 17. prosinca postao dom izložbe gradske statistike pod nazivom ,, Zagreb – jeste li znali? /...

Sam u kući sam

Kao klinac sam oduvijek imao želju da me slučajno zaborave i preko noći ostave u velikoj trgovinu punoj hrane i igračaka. Vjerojatno...